Zijada i Hamid Šehić iz Bosne i Hercegovine više decenija žive u Hrvatskoj. Hamid je došao sa 14 godina, ostao je bez roditelja i počeo raditi.
Oboje su radni vijek proveli u firmi Viadukt koje nakon određenog perioda otišla u stečaj. Danas, zaboravljeni od svijeta, žive u baraci nadomak Zagreba bez struje, vode i zdravlja. U uvjetima koji nisu dostojni ni životinja. Iako su, on 43 a ona 35 godina, živjeli i radili u Hrvatskoj, još uvijek nisu dobili državljanstvo. Ona ima cistu na glavi i osam godina nije ustala iz kreveta. On je preživio moždani udar.
Firma propala, oni ostali zaboravljeni
U šokantnim uvjetima, u barakama koje je davno preuzela priroda, ovo dvoje ljudi zaboravljeni od svijeta, doslovce preživljavaju, piše Dnevnik.hr.
“Kad je firma propala, a ja nisam imao za hranu ni za ništa, stečajni upravitelj me sreo te me pitao bi li ja radio za minimalac na porti. Ovi drugi su ga napustili, nisu htjeli, rekli su mu da neće raditi za minimalac. Tako da sam ja bio na porti po 11, nekad i 14 sati, bez grijanja, bez vode, bez ičega. Tu su bila silna skladišta, silna vozila, cijeli Viadukt, svi ključevi su bili kodmene”, rekao je Hamid Šehić.
Mirovina mu je 350 eura. Četrdeset tri godine je radio u Viaduktu, njegova supruga 35. Prije osam godina nekad moćna tvrtka otišla je u stečaj. Nikad lak život, za ovo dvoje ljudi postao je još teži.
“On je dobio moždani udar. Došao je iz King Crossa i pao je tu ispred barake”, rekla je Zijada Šehić.
“I onda je ona uspjela ispuzati na rukama i pozvala hitnu. Došla je hitna nakon dugog vremena i odvezla me u bolnicu”, priča Hamid.
Bez struje i vode osam godina
A Zijada je ostala sama.
“Mobitel mi je bio prazan i nikome nisam mogla javiti da sam tu sama. Deset dana sam bila sama, štakori su hodali po meni, bez kapi vode, gladna, žedna, u mraku”, opisuje potresne trenutke Zijada.
Već osam godina iskopčana im je struja i voda, većina ljudi se davno snašla i otišla, ali Zijada i Hamid nisu imali kamo. Ona je godinama gotovo nepokretna, a njegova plaća nikad nije bila nešto.
“Imam cistu na mozgu, liječnici je prate, ako bi se povećavala morat će je operirati. S tim da ja ne mogu napraviti korak, dva i padam”, ispričala je, dodajući da je osam godina u krevetu.
Htjeli su se vratiti u BiH, ali zdravlje ih spriječilo
Od malih nogu Hamida život nije mazio, priča, s nepravdom se mirio, radio svoj posao i šutio. No, moždani udar koji je imao prošle godine ne da se ignorirati. Planovi za povratak u BiH nakon 40 godina, nastali iz očaja rasplinuli su se.
“I sad malo mu je dobro, malo loše, malo dobro, malo loše, i kako se sada usuditi? Doktori kažu da će biti posljedica za njega, što i ima. Mislim dok dođe do prve bolnice u Tuzli koja je 50 kilometara od nas, znate kako moždani udar, i sami znate kako”, priča ona.
Uvjeti u kojima ovi ljudi žive nisu ni za životinje. Među razvalinama nekog prošlog vremena. Istovremeno tužan i ponosan, pokazuje Hamid, tragove građevinskog giganta. Cijela firma je bila kod njega, a i dan danas čuva sve ključeve.
Život u kontejneru i nebriga službi
Život u kontejneru ulio im je strah u kosti. Upali su im lopovi, priča i odnijeli najdragocjenije što su dobili kad i kontejner. Izvor struje.
Ekipa Provjerenog poslala je upit Zavodu za socijalnu skrb znaju li za ove ljude i kako će im pomoći. Odgovor koji je stigao peče za oči više od vlage na zidovima zaboravljene barake.
“U nekoliko navrata ponuđen im je smještaj koji odbijaju. Stručni radnici poduzeli su sve potrebno u svrhu pomaganja i prevladavanja nepovoljne životne situacije korisnika Hamida i Zijadete Šehić te će nastaviti pomagati obitelji i nadalje”, odgovorili su iz Hrvatskog zavoda za socijalni rad.
“Tražila sam vode, nisu mi dale vode. Socijalne radnice iz Novog Zagreba. Zvala sam na telefon, i tražila sam da ću im platiti kad primimo mirovinu jer nismo imali od čega, imali kupiti vodu. Ali ne rekli su, odbili ste Kosnicu”, priča ona.
Socijalna radnica ih je zadnji put obišla prije dvije godine. Zahvaljuje Nadbiskupiji i Caritasu koji povremeno pošalju neki paket. Ali od kad je Hamid imao moždani udar, život je za njih – pakao.
