Najuspješnija bosanskohercegovačka filmska rediteljica Jasmila Žbanić pretrpana je obavezama, uglavnom oko promocije svog posljednjeg filma “Quo vadis, Aida”, koji od svjetske premijere u Veneciji po svijetu žanje nagrade i sjajne kritike, poput one nedavne u Guardianu, okićene s pet zvjezdica.
Njen film uvršten među njih petnaest koji su ušli u uži izbor za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma.
Potresna drama, utemeljena na stvarnim događajima u Srebrenici uoči, tokom i nakon 11. jula 1995. godine, ispričana je kroz fiktivni lik srebreničke profesorice Aide koja, kao prevoditeljica u vojnoj bazi nizozemskog bataljona UN-a pokušava spasiti živote svojih sugrađana i sunarodnjaka, među kojima su i njen suprug i sinovi.
U intervjuu za zagrebački Večernji list, Jasmila Žbanić je rekla kako svaki dan radi u dvije smjene. Od šest navečer do sat iza ponoći daje intervjue američkim medijima, a prije toga ponajviše na sve strane traži načine i pomoć da film vidi što više ljudi. Kako je rekla, za razliku od većine filmova predloženih za Oscara iza čije promocije stoje čitave države, “Aida” od BiH za tu svrhu još nije dobila ni marke.
Prvi igrani film koji se bavi zločinom u Srebrenicu, nije državni projekt BiH?
Ha, ha! Ne, uopće nije državni projekt. To je projekt nas nekoliko ljudi koji smo od početka vjerovali da ova priča mora biti ispričana. Kad smo tražili sredstva od Bosne i Hercegovine regularnim putem preko fondacije za kinematografiju, dobili smo pet posto vrijednosti filma. Zato smo išli na organiziranje koprodukcija u kojima svaka zemlja daje jedan mali dio, tako da je naš film na kraju rezultat koprodukcije devet zemalja. Uz BiH, to su Austrija, Rumunija, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Francuska, Norveška i Turska.
Kada nam je na kraju, već pred samo snimanje, nedostajalo još novca, išli smo na sve moguće adrese i imali smo osjećaj da samo mi želimo da se taj film dogodi. Puno ljudi smo individualno kontaktirali i mnogo njih je željelo pomoći, ali daleko od toga da je ovo bilo kakav državni projekt. Mi neprestano na svim nivoima pokušavamo objasniti šta znači film, šta znači filmska industrija i kultura, ali među ljudima koji su u ovoj zemlji na vlasti jednostavno ne postoji oni koji to razumiju.
Počevši od naše ministrice kulture koja je po zanimanju socijalna radnica, koja je postavljena od HDZ-a i koja zapravo više ruši nego pomaže svemu što je dobro. Takav je moj osjećaj.
Podrška je izostala bez obzira na važnost teme i na kandidaturu za Oscara?
Da budem precizna, situacija nije crno-bijela, mi imamo izvjesnu podršku, ali ona nije institucionalna. Uvijek smo mi ti koji vučemo ljude za rukav. Nakon što smo ušli u uži izbor niko nas nije nazvao da kaže čestitamo, hajde da vas podržimo, nego opet mi pišemo, zovemo, molimo. Mi smo za vrijeme same realizacije filma tokom tri godine bili silno uporni i stalno prisutni u medijima i dobili neku podršku, pa na kraju Bosna i Hercegovina učestvuje s dvanaest posto u finansijskoj konstrukciji filma. Ali ne postoji ono osjećanje da je neko to smatrao bitnim. Mi smo pisali svim nivoima vlasti čim smo bili kandidirani za Oscar kao predstavnik BiH.
U tom trenutku je bilo najvažnije uložiti nešto u kampanju, posebno sada kada su kina zatvorena i normalne distribucije zapravo i nema. A mi smo i tada bili ostavljeni potpuno sami. Uložili smo vlastiti novac, ali ta kampanja koju smo mi sami mogli platiti bila je smiješna, svega nekoliko reklama i jedno prikazivanje. Ali, mislim da je za ovakvu vrstu filma to možda i zdravije.
Zbog izbjegavanja politizacije?
Pa, na primjer, kad smo organizirali premijeru u Potočarima, i to samo za mlade ljude iz Srbije, Hrvatske i svih krajeva BiH, mi nismo imali nikakvu dužnosti, a nismo ionako ni željeli zvati političare. Nama je puno ljudi pomoglo i uletjelo s potporom u ključnim trenucima kada je čitav projekt padao i mi smo svim tim ljudima jako zahvalni. A na ovaj smo način ipak puno slobodniji u našim postupcima vezanim za film.
Kako je izgledala ta premijera i kakvi su bili vaši dojmovi o dojmovima te mlade publike?
Zbog korone smo nažalost mogli pozvati samo sto ljudi, ali uspjeli smo uz pomoć nekoliko organizacija dovesti mlade ljude s kojima smo nakon premijere organizirali razgovor jer nismo željeli da samo pogledaju film i odu. Meni je bilo izuzetno dirljivo što je prva osoba koja se javila za riječ bio jedan mladić iz Republike Srpske koji je rekao da je plakao i da bi volio da mnogo njegovih prijatelja pogleda film, a posebno oni koji veličaju ratne zločine i ratne zločince.
Meni je ta reakcija bila toliko važna, znajući koliko su mladi ljudi otrovani medijskom slikom, školskim programom i ljudskim faktorom političara koji manipuliraju činjenicama i osjećajima. Taj mladić je imao dvadesetak godina. Dakle, dvadeset godina života u jednoj tako otrovanoj sredini nije uništilo tog čovjeka i njegovu sposobnost da se poveže s likom za koji mu škola i okolina govore da pripada onim nekim drugima prema kojima ne treba osjećati ništa.
Bilo mi je izuzetno drago da je ovaj film uspio dotaknuti nekoga ko je bio formatiran da ga ne dotakne. Bilo je još mnogo takvih reakcija koje mi daju nadu da se puno toga može promijeniti, koje su mi pokazale moć filma koji može srušiti sve barijere. Meni je to bila nagrada za sve godine truda i dokaz da je sve imalo smisla.
Koliko ste radili na tom projektu?
Ja sam 2014. završila posljednji film “Jedan dan u Sarajevu”, ali već smo i prije toga imali iza sebe puno istraživačkog rada, a nakon toga je slijedilo pet-šest godina fokusiranog rada na Srebrenici.
Jeste li se često pitali možete li, trebate li i imate li snage za takav film?
Apsolutno. Ja sam o Srebrenici razmišljala puno godina i svaki put bih odustala. Često sam i sa suprugom Damirom razgovarala o tome, ali bismo na kraju oboje zaključili kako ne možemo ući u to. Tek kad sam završila četiri igrana filma i dosta dokumentarnih i kratkih, ja sam se kao redateljica osjećala spremnom, zanatski govoreći, da uđem u tako nešto.
Tada sam napokon znala kako bih što uradila, ali drugi par cipela je raditi nešto i svladavati brojne barijere. Bilo je i u toku samog procesa trenutaka kada smo se pitali vrijedi li sve to našeg života i živaca, osobito kad bih dobivala ponude za projekte iz Njemačke i drugih zemalja gdje sam mogla raditi lagodno, bez sekiranja i ne razmišljajući kako ću sutra platiti račune. Na kraju nas je uvijek projektu vraćalo uvjerenje da se ta priča mora ispričati. Čitavo stanje i politička konstelacija u Evropi, kao i u Americi s Trumpom, sve nam je to govorilo da to nije samo naša bosanska priča, nego nešto što je generalno svijetu potrebno, o čemu moramo pričati da budemo svjesni što se desi kada u nekom trenutku neko počne relativizirati čitav sistem u koji su ugrađena i ljudska prava i okretati ga u suprotnom smjeru. I kako nas tanka granica dijeli od toga.
