„Najbolji način da se oduprete iskušenju jeste predati se”, govorio je Oscar Wilde, i čini se da je bio u prvu. Prije ili kasnije prepustit ćemo se navici za koju znamo da nam ne donosi dobro. Bilo da je u pitanju odustajanje od dijete, neka čašica više, prekomjerno pušenje ili brza vožnja. Kada razmislimo, kao da su pojedini oblici ponašanja utkani u našu psihu.
Jedno od objašnjenja je da loše navike ublažavaju nemir sa kojim ne umijemo da izađemo nakraj drugim putem. Osjećanja se mogu kretati od anksioznosti, i tuge do srama, a najveći problem je što uglavnom ne znamo kako da se nosimo sa njima. Tada na scenu stupa samodestrukcija, kao trenutno rješenje.
Prekidanje navike ili vraćanje na staro?
Samodestruktivni obrasci kojima pribjegavamo ne moraju nužno da znače odlazak u ekstrem. Zapravo, u tim trenucima se okrećemo poznatom, nečemu na šta smo navikli. Žestoko piće nakon obroka, cigareta nakon večere ili sladoled za užinu, samo su neke od malih radosti koje nam pružaju zadovoljstvo i utjehu, iako znamo da nisu najbolji izbor za nas. Sa druge strane, ponekad nam znači da bar nakratko osjetimo olakšanje. Psihologinja i predavač Pegili Vuperman poručuje da čak i kada smo svjesni da nismo zadovoljni trenutnim životom, jedan izlazak i piće, ili parče torte mogu popraviti dan. Slično je i sa neobaveznim seksualnim odnosom, koji, ipak, ne rješava nezadovoljstvo na duže staze. Međutim, iako se nakon njega često osjećamo još gore, pružili smo sebi kratkotrajni užitak. Drugim riječima, uplovili smo u nešto znajući cijenu koju moramo da platimo…
Kojim osjećanjima težimo?
Ispunjenje za kojim tragamo razlikuje se od osobe do osobe. Često ne razmišljamo u pravcu postizanja zadovoljstva, već skretanju pažnje sa nečega što nas muči. Nerijetko, adrenalin postaje način da izađemo iz stanja apatije ili depresije i povežemo se sa svijetom. Postoje osobe koje idu u susret situacijama koje bude gađenje i sram, kako bi učvrstili uvjerenja koja imaju o sebi i lakše se nosili sa osjećanjima koja tinjaju negdje duboko. Primjetna je i pojava parova koji se svađaju kako bi se zbližili, što, posmatrano sa strane, može djelovati kontradiktorno, iako služi svrsi.
Da li je svaki oblik podjednako štetan?
Vuperman smatra da se oblici samodestruktivnog ponašanja ne mogu mjeriti po štetnosti, jer neki ostavljaju jače posljedice, ali da zapravo svako od njih ima sličnu pozadinu. Kada sagledamo širu sliku, problem nastaje onda kada nakon kratkog izleta u poznato, osjetimo kajanje i osjećaj krivice, što je opasnije od same loše navike. Stoga, najbolje je da kada osjetimo da nam je teško, prihvatimo to stanje i damo sebi vremena da sagledamo uzroke. Ova dama zaključuje da ne dozvolimo sebi da skliznemo u lošu naviku, već da naučimo kako da tolerišemo nelagodu. Tako ćemo prorijediti samodestruktivne obrasce i izbjeći osjećaj griže savjesti.
