Sastanak partnera u vlasti koji je jučer održan u zgradi Parlamenta BiH, tačnije njegov epilog, izazvao je kod mnogih nevjericu, a kod opozicije panično urlikanje.
Naime, iznenađenje svima bio je stav Milorada Dodika. Nakon sastanka on je potvrdio da je dogovoreno usvajanje seta evropskih zakona, reforma pravosuđa ali i - popuna Ustavnog suda BiH sudijama iz RS.
Iznenađenje je, naravno, ovo posljednje, jer je - ukoliko zaista dođe do imenovanja ustavnih sudija - Milorad Dodik poništio sve što je do sada govorio i radio. Tačnije, obesmislio je neustavne i poništene zakone o nedjelovanju Ustavnog suda BiH u RS.
Jer, Dodik faktički deblokira proces i priznaje Ustavni sud BiH, daje mu legitimitet koji je do sada ignorirao.
Mnogima je čudan takav zaokret SNSD-a, koji uz to pristane i na usvajanje zakona koji su nužni za evropski put.
Iako je ostalo još ono ključno - da se sve to zaista i provode - Dodikov zaokret ide u prilog stavu stranaka Trojke da se bez obzira na sve mora razgovarati sa strankama koje su u vlasti - htio to neko ili ne: SNSD neprikosnoveni je pobjednik izbora u RS.
Razgovor na kojem Trojka insistira posebno sad ima smisla kada je Dodik poljuljan, oslabljen međunarodnom finansijskom i političkom izolacijom, jer i najlošiji trgovci znaju da je najlakše i najunosnije pregovarati sa očajnom mušterijom ili prodavcem.
S druge strane, nakon Dodikovog javnog zaokreta pred kamerama, opoziciona SDA zajedno sa svojim satelitima DF-om, SBiH-om i dr. urlaju kako Trojka baca pojas spasa Dodiku.
Objašnjenja u čemu se ogleda taj pojas nema. Stav opozicije glasi da su Dodika trebali natjerati da povuče neustavne zakone o Ustavnom sudu i odlukama visokog predstavnika, ignorirajući pri tome sa je Christian Schmidt već poništio oba zakona, a i da je sam Dodik faktički obesmislio sam svoj zakon pristajanjem da imenuje sudije iz RS.
Galama iz opozicije ustvari je polušaj kamuflaže njihovih propalih politika koje su se sastojala u održavanju statusa quo, u kojem su oni ljuti na Dodika zbog nekog neustavnog djelovanja, dok istovremeno tale pozicije i budžet s njim dok je država u hladnom pogonu.
Politika koju su godinama gajili Bakir Izetbegović i Željko Komšić sastojala se upravo od izbjegavanja razgovora, miniranja kompromisa i snivanja o idealnim rješenjima koja je državu smjestila u zapećak, ne samo evropskih integracija, nego općenito međunarodne politike.
Mogući uspjeh Trojkinog recepta o insistiranju na razgovorima i iskorištavanja Dodikove izolacije, finansijskog kolapsa i straha od potpunog kraha politike koju zagovara, mogao bi ustvari najbolje i najefikasnije razotkriti izetbegovićevsko-komšićevsku politiku “lupanja po prstima” kao običnu dimnu bombu koja im omogućava da rade ono što najbolje znaju - beskrajno prepucavanje i širenje straha koje im omogućava opstanak na pozicijama.
Upravo zato tolika galama opozicije, ne bi li se prikrio moguć uspjeh Trojke, koji bi ujedno otpuhao smokvin list koji drže.
