Milorad Dodik u posljednje vrijeme Bošnjake stalno zove muslimanima. Mišljenja političkih analitičara su različita. Radio Slobodna Evropa je u razgovoru sa političkim analitičarem Srđanom Puhalo i Adnan Huskić, politički analitičar Sarajeva govorio zbog čega upravo Dodik u posljednje vrijeme Bošnjake stalno zove muslimanika.
Naime, razgovarali su o tome da li Dodik želi da poruči da Bošnjaci nisu narod kao Srbi i Hrvati već vjerska grupa, da li se Dodik takvom retorikom udvara evropskoj desnici koja svoju poziciju gradi na odbrani hrišćanske Evrope od islamske opasnosti, zašto po Dodiku srpski narod ne može predstavljati osoba koja je u braku sa Bošnjakom ili Bošnjakinjom i zašto Dodik, koji nema lijepu riječ za lidere Bošnjaka, hvali turskog predsjednika Erdogana govoreći za njega da je veliki lider i vođa.
Razgovaralo i o tome kako patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije za razliku od Dodika poručuje da je Sarajevo veoma širokogrud i otvoren grad, zašto se Bošnjacima u Republici Srpskoj ne dozvoljava da u službenim školskim dokumentima svoj jezik nazivaju bosanskim, kako se Dodik odnosi prema Bošnjacima iz Republike Srpske koji su mu lojalni, kao i o tome kako Srbi iz Republike Srpske gledaju na svoje komšije Bošnjake i da li kao Milorad Dodik u njima isključivo vide muslimane.
Na pitanje pomenutog medija šta Dodik želi postići time što Bošnjake stalno naziva muslimanima te da li želi da im kaže da nisu narod nego vjerska grupa, oni su kazali:
Srđan Puhalo: Mislim da su razlozi višestruki. S jedne strane, Dodik na taj način želi da ponizi te ljude. Sjetite se samo one njegove izjave o konvertitima koje moramo prezirati jer su napustili vjeru pradjedovsku, jer su izdali pravoslavlje, jer su izdali svoje pretke i postali muslimani. Odnosno postali su nešto što svaki “pristojan i pošten” Srbin treba da prezire.
S druge strane, Dodik nas time vraća u devedesete godine kada je ta retorika bila uobičajena. Šalje poruku nama Srbima u Republici Srpskoj da ne smijemo da se opustimo i da nas zavara naziv Bošnjaci, oni su ipak muslimani. A znamo šta se devedesetih dešavalo između Srba i muslimana. Osim toga, takvom retorikom Dodik želi da uzdigne Srbe jer oni, poručuje Dodik, imaju tradiciju, imaju istoriju, imaju mitologiju kojom mogu da se ponose za razliku od muslimana.
Sve je to prilično apsurdno, jer čovjek, koji se kune u slovo Dejtonskog sporazuma, ne poštuje ono što u njemu piše. A tamo piše da je Bosna i Hercegovina zemlja Bošnjaka, Srba i Hrvata.
Opasna priča
Adnan Huskić: Mislim da Dodik pokušava kapitalizariti na globalnoj islamofobiji. Želi da se dodvori desničarskoj politici u Evropi koja je antiimigrantska i jasno antimuslimanski nastrojena. Dodik sasvim sigurno prati tu matricu i sve je bliži tim krugovima. Volio bih da znam ko je to njemu predložio jer čisto sumnjam da je to izašlo iz njegove glave. To je jedan aspekt.
S druge strane, u pitanju je onaj isti razlog zbog koga se u Republici Srpskoj ne priznaje bosanski jezik. A to je da ne želite da se neko naziva imenom koje se na bilo koji način povezuje sa državom. Pošto Bošnjaci sami sebe često nazivaju državotvornim narodom, treba im oduzeti taj karakter i spustiti ih na nivo religijske zajednice. U tom narativu muslimani Bosne i Hercegovine nisu bitno drugačiji od muslimana koji žive u Turskoj, Egiptu ili Indoneziji.
Dodikova retorika se uklapa u desničarski narativ o odbrani kršćanstva. To je priča na kojoj mađarski premijer Orban već godinama jaše i ona često neskriveno provijava i u pristupu nekih hrvatskih političara. U tom narativu muslimani se tretiraju kao strano tijelo u Evropi, pa se onda i Bošnjacima koji se svode na muslimane negira evropska autuhtonost. To je opasna priča, pa me iznenađuje što nema većih reakcija u Federaciji, pogotovo od bošnjačkih stranaka. Kao da nisu shvatili koliko je to ponižavajuće.
Srđan Puhalo: Ne znam koliko Dodik ima koristi od evropskih desničara. Koliko god se on trudio da bude veći desničar od njih, nisam siguran da mu to tako dobro ide od ruke. Čak i u trenutku kad je u Americi Trump bio na vlasti, nije se poboljšao Dodikov položaj. On bi volio da igra neku značajniju ulogu u evropskoj desnici, ali se bojim da on za to nema ni kapaciteta, ni značaja.
Radio Slobodna Evropa je pitala sagovornike da ako bi i drugi u Bosni i Hercegovini usvojili Dodikov način govora, onda bi Srbe trebalo zvati pravoslavcima, a Hrvate katolicima. Da li Dodik svojim odnosom prema Bošnjacima praktično sve narode u Bosni i Hercegovini svodi na vjerske grupe? U tom slučaju Bosna i Hercegovina ne bi bila nastanjena pripadnicima naroda nego muslimanima, pravoslavcima i katolicima. A ateistima ne bi bilo mjesta u toj državi.
Adnan Huskić: Dodik svodi narode na religijske grupe isključivo kada se radi o Bošnjacima. Dapače, on ne govori uvijek o Bošnjacima kao muslimanima. On to koristi povremeno. Pomene muslimane kad je iznerviran i kad se trudi da nekoga uvrijedi, a to mu se često dešava.
Srđan Puhalo: Moramo imati na umu da Dodik baš ne barata nekim znanjem o islamu. Poznate su njegove izjave da je Sarajevo Teheran. Ne pravi razliku između šiita i sunita što govori o tome koliko on uopšte zna o islamu i koliko ga to interesuje.
Patrijarh jedno, Dodik drugo
Također, prokomentirali su i to da dok Dodik priča o Sarajevu kao muslimanskom gradu u kome nema mjesta za Srbe, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije govori potpuno suprotno. Također, on je prilikom nedavne posjete Bosni i Hercegovini rekao da je Sarajevo veoma širokogrud grad, otvoren na sve četiri strane svjeta i da nas istorija Sarajeva uči da smo potrebni jedni drugima. To je potpuno suprotno od Dodika.
Srđan Puhalo: Dodikova i patrijarhova percepcija su različite. Ali pitanje je koliko je Dodik iskren kada govori takve stvari o Bošnjacima. On je bio jedan od onih koji su za vrijeme rata spašavali banjalučke Bošnjake. A s druge strane, to je čovjek koji kaže da, ako vam je kuća u Banjaluci pored džamije gdje hodža arlauče, to vam obara cijenu nekretnine.Čini mi se da je Dodikova agresivna retorika prema Bošnjacima samo sredstvo za ostvarivanje političkog cilja - ostanak na vlasti u RS-u.- Srđan Puhalo
Veoma je teško danas reći ko je pravi Milorad Dodik i šta on iskreno misli o Bošnjacima, odnosno o muslimanima kako ih voli nazivati. A što se tiče njegovog odnosa prema Sarajevu, činjenica je da njegova politika nije omiljena u Sarajevu.
Sjetite se otvaranja Evropske olimpijade mladih u Sarajevu kada je njegov govor bio praćen salvom uvreda. To je njegova percepcija Sarajeva. On nikad nije prošetao tim gradom čak ni s obezbjeđenjem za razliku od patrijarha koji je prvi put došao u Sarajevo i prošetao gradom. Patrijarh se ponašao vrlo odgovorno vodeći računa o Srbima koji žive u Sarajevu za razliku od Dodika kome su ti ljudi samo političko sredstvo za kreiranje animoziteta i sukoba.
Ponavljam, nisam siguran da Milorad Dodik istinski mrzi Bošnjake ili bilo koga drugog. Čini mi se da je njegova agresivna retorika prema Bošnjacima samo sredstvo za ostvarivanje političkog cilja, a to je prije svega ostanak na vlasti u Republici Srpskoj.
Adnan Huskić: Mislim da razlika u izjavama između Dodika i patrijarha ponajviše pokazuje karakter politike ne samo u Bosni i Hercegovini već i u regiji. Slična je situacija i u Srbiji. Retorika predsjednika Aleksandra Vučića, iako kroz nju zna da provijava šovinizam, ipak je primirujuća, teži kompromisu i dogovoru. S druge strane, njegovi najbliži saradnici poput Vulina, a ranije i Dačića, imaju radikalniji pristup. Ne vjerujem da imamo konflikt na razini Srpska pravoslavna crkva - Milorad Dodik.Religijske zajednice u BiH i regiji, naravno i Srpska pravoslavna crkva, koriste to što su nužne političarima. Daju im neku vrstu legitimacije, a zauzvrat uživaju privilegije.- Adnan Huskić
Mislim da religijske zajednice u Bosni i Hercegovini i regiji, naravno i Srpska pravoslavna crkva, itekako koriste to što su nužne političarima. One im daju neku vrstu legitimacije, a zauzvrat uživaju privilegije. Oni su saveznici i neophodni jedni drugima. Tako da i u njihovim kontradiktornim izjavama ne treba vidjeti neko suštinsko neslaganje.
Srđan Puhalo: Rekao bih nešto o Srbima u Sarajevu. Mnogo ih je manje nego što popis pokazuje, to je etnička grupa koja veoma brzo izumire. Onu kažu da ne mogu da utiču na bilo šta. Ako pogledate strukturu institucija koje se nalaze u Sarajevu - od nivoa Bosne i Hercegovine, preko Federacije BiH, do kantona i opština - vidjećete da je u njima malo Srba i da se oni veoma malo pitaju. Ta grupa više služi za slikanje nego što na bilo koji način utiče na procese u gradu.
Moć je u rukama Bošnjaka i Srba koji žive izvan Sarajeva. Oni su ničiji, bukvalno ničiji, preziru ih Srbi koji dolaze u Sarajevo da bi učestvovali u radu institucija Bosne i Hercegovine, gledaju na njih kao na izdajnike, kao na nekoga ko je svojim ostankom u Sarajevu dao legitimitet bošnjačkim vlastima, a ni Bošnjaci ih nešto ne paze. Oni, istina, kažu da nemaju etničkih problema, ali da je njihov uticaj na grad minimalan, da su oni više statisti nego što imaju mogućnost da o bilo čemu odlučuju. I to je jedan od razloga zašto se ti ljudi iseljavaju i zašto je sve manje Srba u Sarajevu.
Pohvale Erdoganu
Dodik nema lijepu riječ za Bošnjake i njihove lidere, ali hvali turskog predsjednika Erdogana. Za njega je jednom prilikom rekao da je veliki lider i vođa koji je na pravi način odmjerio politiku ne samo prema Bosni i Hercegovini nego i prema Zapadnom Balkanu. Evo kako oni objašnjavaju to:
Adnan Huskić: Uvijek su postojali mali autoritarni lideri koji su divili načinu kako veliki autoritarni lideri uspijevaju da uspostave kontrolu. To vam je ista matrica. Zato imate izvanrednu komunikaciju na relaciji Aleksandar Vučić - Milorad Dodik - Redžep Tajip Erdogan. Radi se o ljudima koji politiku percipiraju u stilu -ja imenujem, ja se pitam, ja vladam. Zbog toga im je Erdoan prihvatljiv. Naravno, imate i dobre, rekao bih čak i prijateljske, odnose predsjednika Vučića sa Erdoanom što Dodik mora uvažiti.
Nije uvijek Dodik imao pozitivan odnos prema Turskoj. Sjetimo se vremena, bilo je to 2016. godine, kada je bivši turski premijer Ahmet Davutolu otvarao rekonstruisanu Ferhadiju. Tadašnje Dodikove poruke o Turskoj nisu bile nimalo pozitivne. Nakon Davutoluovog odlaska ostala je praznina u pristupu Turske prema Bosni i Hercegovini i regiji. Njena politika se u stvari svela na odnos sa vrhom najveće bošnjačke političke stranke. Dodik je u tome mogao naći uporište za svoju politiku. On je pozivao da se napravi dogovor o Bosni i Hercegovini pod patronatom Srbije, Hrvatske i Turske.
Dodik konstantno potencira da postoji jasna identitetska poveznica između muslimana u Bosni i Hercegovini i Turaka. To se uklapa u narativ da su muslimani strano tijelo u Bosni i Hercegovini - oni su konvertiti koji su islamizirani nakon što je Turska došla na ovo područje. Dodiku odgovara politika koju trenutno Erdogan vodi prema Bosni i Hercegovini. To uopšte nije jasna politika, Puno se priča o sentimentu, o pomoći, ali nemate jasnu podršku Bošnjacima.
Iz Turske se ne mogu čuti poruke poput onih koje Miloradu Dodiku i vlasti u Republici Srpskoj stižu iz Rusije. U tom pogledu Dodik vrlo racionalno pristupa. Njemu odgovara politika koju Turska vodi prema Bosni i Hercegovini, a to je nezainteresovanost za političke zahtjeve Bošnjaka.
Srđan Puhalo: Jedan od razloga Dodikovog pozitivnog odnosa prema Erdoanu je to što u ovom trenutku Turska i Rusija veoma dobro sarađuju. Dodiku takođe odgovara i to što se turski predsjednik konfrontira sa Amerikancima. A prije pet-šest godina u Republici Srpskoj konstantno su nas plašili neoosmanizmom. Pisane su knjige, organizovani su okrugli stolovi i debate na kojima se govorilo o opasnosti od nekog novog Otomanskog carstva.
Međutum, u Dodikovom odnosu prema Erdoanu ključno je to što on zavidi predsjedniku Turske na tome što može da uradi sve što mu padne na pamet, a da ne snosi nikakve posljedice. I vjerujem da nije jedini političar u Bosni i Hercegovini koji mašta o takvoj moći gdje možete neistomišljenike optužiti za štošta, strpati ih u zatvor i osuditi na ogromne kazne. Zbog toga predsjednik Turske uživa respekt kod naših malih domaćih autoritaraca.
'Gospođa koja je udata za muslimana'
Pomenuti medij navodi da Dodik ide dotle da ističe da onaj ko je u braku sa Bošnjakom ili Bošnjakinjom ne može pripadati srpskom narodu. Početkom ove godine, nezadovoljan jednom odlukom Centralne izborne komisije za koju je glasala Vanja Bjelica Prutina, članica te komisije, Dodik ju je nazvao “gospođom koja se predstavlja kao da je predstavnica srpskog naroda, a bila je ili je još udata za muslimana Bošnjaka u Sarajevu”.
Adnan Huskić: Veliki “grijeh” gospođe Bjelica Prutine je to što ona politički ne pripada opciji gospodina Dodika. To je, u stvari, ključno. Ovdje se onima koji su u opoziciji prebrojavaju krvna zrnca i gleda im se porodično stablo. Protiv tih ljudi se vodi kampanja. Za Dodika je priča o muslimanima instrument kojim uspijeva da - nakon što održi svoju tiradu i izvrijeđa ljude - danima bude prisutan u medijima i društvenim mrežama.
Dodik je naprosto izvanredan u tome, veoma dobro manipuliše javnim mnijenjem i ono postaje instrument u njegovoj političkoj borbi. U ovom momentu na njegovom udaru su politički Bošnjaci, ali siguran da bi se jednako tako šovinistički ponašao i prema drugima, ako mu zasmetaju, bez obzira o kome se radilo.
Srđan Puhalo: Ne smijemo zaboraviti da u samom vrhu Dodikovog SNSD-a postoje ljudi, muškarci i žene, koji su u mješovitim brakovima ili su djeca iz takvih brakova. Čini mi se da je Denis Šulić, koji je bio predsjednik mladih socijaldemokrata, iz mješovitog braka. Dokle god je on poslušni vojnik partije - to apsolutno nije važno. Onoga trenutka kada neko iskoči iz te politike, dobija etiketu. Jedan primjer je veoma ilustrativan.
Ozren Petrović, gradonačelnik Doboja, svojevremeno je proglašavan za Bošnjaka i izdajicu srpskog naroda. Međutim, kada je ušao u koaliciju sa SNSD-om i bez borbe im predao Doboj, koji je do tada bio bastion opozicione Srpske demokratske stranke, više nikad nismo mogli čuti bilo kakvu kritiku od strane SNSD-a, a samim tim i od Milorada Dodika, za sve ono što je ranije radio.
Etiketiranje ljudi je sredstvo koje Dodiku služi da se obračunava sa neposlušnim i neistomišljenicima da bi ih izbacio iz javnog života Republike Srpske. Jer kako vjerovati “izdajnicima” i dopustiti im da se bave politikom u ime Republike Srpske.
Dodikovi Bošnjaci
Na samom kraju Puhalo i Huskić su objasnili da li misle da Dodikova retorika ima uticaja na građane? Da li Srbi iz Republike Srpske gledaju na Bošnjake kao na muslimane?
Srđan Puhalo: Gledaju na njih i kao na Bošnjake i kao na muslimane. Kad u Republici Srpskoj radite istraživanja o etničkoj distanci, Bošnjaci prolaze gore Hrvata. Bliži su nam Hrvati nego Bošnjaci. Na to utiču stereotipi koji vuku korijene iz devedesetih, možda čak i od ranije. Ali moramo imati na umu da u Republici Srpskoj Dodik ima svoje - ne znam kako ih zove Bošnjacima ili muslimanima - koji su mu lojalni. Nisam siguran da oni doživljavaju kao uvredu ono što Dodik govori o Bošnjacima.
Pomenuo bih Džerarda Selmana, bivšeg ministra pravde, a sada predsjednika Ustavnog suda Republike Srpske, Alena Šeranića, sadašnjeg ministra zdravlja, i Dževada Galijaševića, omiljenog analitičara u medijima Republike Srpske. Oni su za Dodika “pravi i iskreni Bošnjaci i muslimani” jer se nalaze na njegovoj strani.
A kada je riječ o svakodnevnom životu, mi živimo sa Bošnjacima i Hrvatima i u Republici Srpskoj, i kad idemo u Federaciju, i kad oni kod nas dolaze. Nisam siguran koliko se Dodikova retorika prima kod građana i koliko oni prave razliku između Bošnjaka i muslimana. Obični ljudi ne gledaju na Bošnjke samo kao na muslimane, svakodnevnica demantuje političare.
Adnan Huskić: Ako pogledate gdje su glave mladih ljudi, šta ih interesuje, kakva se muzika sluša, ko su najveće muzičke zvijezde u regiji, shvatićete da postoji jedan paralelni sistem popularne kulture u kome se razlike ne naglašavaju na način kako se to radi u politici. Mislim da mlade ljude, posebno najmlađe generacije, interesuju bitno drugačije stvari. Kad izađete iz politike. naiđete na potpuno drugačiji svijet.
Srđan Puhalo: Mi vrlo dobro funkcionišemo na individualnom planu, ali problemi nastaju na nivo kolektiviteta, to jeste na nivo politike. Svi mi volimo da gledamo Ibrahimovića i Džeku, ali nećemo navijati za Bosnu i Hercegovinu. Čini mi se da političari u svakom trenutku mogu da anuliraju individualni nivo i izazovu strah jednih od drugih. Za njih je veoma važno održati sistem stalnih sukoba, konfrontacija i vrijeđanja da se građanima ne bi dozvolilo da žive normalno.
U svakodnevnici nemamo problema jedni s drugima, ali kad se dohvatimo tema kao što su Dejtonski sporazum, budućnost Republike Srpske ili opstanak Bosne i Hercegovine, da ne pričam o ratu, vidimo da polarizacija postoji. A političari je podstiću zarad lakšeg upravljanja ljudima. Ali i pored toga mislim da je mali broj onih koji ne žele da žive i sarađuje sa drugim etničkim grupama.
