U izuzetno turbulentnoj godini, obilježenoj koronavirusom, gomilom skandala i afera te nesposobnošću vlasti na skoro svim nivoima i po svim mogućim pitanjima, jedan čovjek uspio se zadržati ispod radara i ostati skoro neokržnjen brojnim eskapadama vlasti.
Radi se o predsjedniku HDZ-a Draganu Čoviću.
Čović je na čelu stranke čiji kadrovi čine dio halke nesposobne za nabavku vakcina, učestvuju u brojnim korupcijskim aferama i nalaze se čak na optuženičkim klupama.
Naime, ministrica civilnih poslova BiH Ankica Gudeljević (HDZ), jedna od ključnih osoba za nabavku vakcina u ime države BiH. Iz svih dešavanja proteklih godinu, jasno je da Gudeljević sebe ograđuje od te odgovornosti.
U Vladi Federacije BiH Dragan Čović ima, između ostalog, ministra zdravstva Vjekoslava Mandića, koji je bio potpuno neprimjetan u vrijeme najveće svjetske krize u novojoj historiji.
Drugi kadar, Jelka Milićević, ministrica finansija FBiH, jedna je od optuženih za kriminalnu nabavku 100 respiratora preko kompanije "Srebrena malina".
Čović se uspio držati po strani i kada je u pitanju famozni non-paper kojim se navodno predviđa podjela BiH.
Niti jedan od ovih događaja nije utjecao na status Dragana Čovića i njegovog HDZ-a.
Čak, štaviše. HDZ i Dragan Čović u svom biračkom tijelu, ako ne rastu, stoje stabilno, uprkos tome što se rukovodstvo ove stranke drži po strani.
Na pitanje zašto je to tako, odgovor je lagan - Željko Komšić.
Komšić je, kao član Predsjedništva BiH ispred hrvatskog naroda, imao historijsku priliku da kao ljevičar i bosanski Hrvat, kroz institucije BiH nametne nešto što bi se moglo nazvati "bosanska hrvatska politika".
Odnosno, Komšić je trebao iskoristiti priliku i pokazati jedan drugačiji pristup politici od onog etnocentričnog HDZ-ovog.
Međutim, Komšić je izabrao drugi put.
U svom mandatu Komšić nije ništa uradio da poboljša položaj Hrvata u Hercegovini i da ih politički odvuče od pogubne politike Dragana Čovića.
Umjesto toga, Komšić je uspio da se pretvori u privjesak SDA i ljevičarski smokvin list Bakira Izetbegovića, često radikalniji od njega samog.
Nije ostalo zabilježeno da je Komšić, u svojstvu člana Predsjedništva BiH, obišao općine s većinski hrvatskim stanovništvom ili povratnička mjesta u RS, a samim tim i da je nešto konkretno učinio za njih.
Komšić se nije uspio nametnuti ni kao ozbiljan diplomatski faktor. Niti je, za razliku od šefova država regiona, uspio da se probije do visokih zvaničnika EU, niti je rado viđen gost u Zagrebu.
Sve to, samo je pogodovalo Čoviću koji se ne mora pretjerano truditi oko svoje kampanje "zaštitnika Hrvata", jer se čovjek, koji je u ime hrvatskog naroda u Predsjedništvu BiH, nije ni potrudio.
