Skoro dva mjeseca trebalo je Nediljku Rimcu (HDZ1990), federalnom ministru zdravstva da se izjasni o tome daje li ili ne daje saglasnost Upravnom odboru KCUS-a da imenuje prof. dr. Ismeta Gavrankapetanovića za generalnog direktora KCUS-a, a i nakon što se ovih dana konačno očitovao i usprotivio se Gavrankapetanovićevom imenovanju pravi razlozi za to su javnosti i dalje nepoznati.
No, dok pravi razlozi blokade ovog imenovanja ne „isplivaju“ u javnost i koji će sigurno kad-tad biti otkriveni, postavlja se jedno drugo pitanje.
Po zakonu je šutnja odobravanje
A, ono je - zbog čega Upravni odbor KCUS-a kada je vidio da je ministar Rimac prekršio rok za izjašnjenje i da i njih i javnost „vuče za nos“ i ignoriše svoju zakonsku obavezu, te onemogućava rad drugih organa, nisu postupili po Zakonu o upravnom postupku FBiH i imenovali direktora KCUS-a?
Jer taj zakon je i donesen i postoji kako bi se spriječile blokade poput ove koju je proveo Rimac uz neuvjerljiva i samo UO KCUS-a do kraja poznata pojašnjenja.
U Zakonu o upravnom postupku FBiH jasno je definirano kada jedan organ mora donijeti određeno rješenje uz saglasnost drugog organa , onda se ta procedura davanja ili nedavanja odobrenja mora okončati u roku 15 dana, ako propisima nije određen drugi rok.
U ovom slučaju kada se Rimac trebao izjasniti o davanju saglasnosti, iz UO KCUS-a su govorili da on ima rok od 30 dana. U oba slučaja Rimac je „probio“ zadate rokove, a Upravni odbor KCUS-a nije trebao čekati skoro dva mjeseca da se ministar „smiluje“ i pošalje odgovor, nego su mogli postupiti prema odredbi člana 202. Zakona o upravnom postupku FBiH u kojem između ostalog stoji:
„Organ čija je suglasnost ili mišljenje, odnosno potvrda ili odobrenje potrebno za donošenje rješenja dužan je suglasnost ili mišljenje, odnosno potvrdu ili odobrenje dati u roku od 15 dana od dana kada mu je zatraženo, ako posebnim propisima nije određen drugi rok. Ako taj organ u tom roku ne izda svoj akt i ne dostavi ga organu koji donosi rješenje, kojim daje ili odbija suglasnost, potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje, smatra se da je dao suglasnost, potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje, a ako ne da nikakvo izjašnjenje, nadležni organ može donijeti rješenje i bez pribavljene suglasnosti ili mišljenja, odnosno potvrde ili odobrenja, ako posebnim propisima nije drugačije određeno“, stoji jasno u Zakonu u upravnom postupku FBiH za koje da bi se razumjele ne treba biti pravni stručnjak.
Neograničene ovlasti ministra
S druge strane, činjenica da je ministar Rimac odbio dati saglasnost za imenovanje doktora Ismeta Gavrankapetanovića na mjesto generalnog direktora KCUS-a na osnovu navodnog neispunjavanja uvjeta koje reguliše isključivo Pravilnik o uvjetima u pogledu vrste završenog fakulteta zdravstvenog usmjerenja koje moraju ispuniti osobe koje konkuriraju za direktora zdravstvene ustanove otvara pitanje ovlasti koje ovaj pravilnik daje ne samo Rimcu, nego i svim federalnim ministrima zdravstva.
Naime, sva pitanja u vezi sa uvjetima koje jedan ljekar mora ispuniti da bi radio svoj posao pri liječenju pacijenata ili da bi predavao u nekoj od medicinskih ili zdravstvenih obrazovnih ustanova jasno su definirani zakonima koje su na različitim nivoima vlasti usvajali parlamenti na prijedlog vlada.
S druge strane, uvjete za ljekara-kandidata koji želi postati direktor neke zdravstvene ustanove čiji je osnivač FBiH u dijelu koji ga obavezuje na znanje i iskustvo u oblasti zdravstvenog menadžmenta isključivo propisuje federalni ministar zdravstva!
Ova ovlast ministru zdravstva data je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti FBiH donesenom 2010. godine i na osnovu toga su od 2012. godine federalni ministri očito po sopstvenom nahođenju donijeli nekoliko pravilnika i tokom proteklih godina mijenjali ih više puta.
Kako se Pravilnik krojio po političkim potrebama HDZ-a
Posljednji ovakav pravilnik donio je 2017. godine pokojni Vjekoslav Mandić, nekadašnji HDZ-ov ministar zdravstva FBiH. On je donošenjem tog pravilnika, van snage stavio sve prethodne pravilnike i odredio nova pravila za imenovanje direktora zdravstvenih ustanova.
Upravo je Mandić u praksi pokazao koliko je ovaj pravilnik dao moći jednom ministru zdravstva i kako ga on može iskoristiti u političke svrhe.
Naime, Mandić je u augustu 2021.godine izmijenio Pravilnik o uvjetima u pogledu vrste završenog fakulteta zdravstvenog usmjerenja koje moraju ispuniti osobe koje konkuriraju za direktora zdravstvene ustanove samo na način da se „u članu 5. iza riječi 'socijalne medicine' dodaje riječ "infektologije".
U vrijeme ove izmjene kadar HDZ-a Siniša Skočibušić, o čemu su mediji već pisali, bio je v.d. direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja FBiH. Skočibušić kao infektolog nije mogao biti imenovan za direktora Zavoda, ali je par mjeseci nakon izmjene Pravilnika u koji je dodata riječ „infektolog“ imenovan za direktora.
Ovo je očigledan primjer koliko je uopšte ovaj pravilnik „zakovan“ i dokaz da ga ministar može mijenjati, krojiti i tumačiti i po političkim željama. Bilo da one idu nekome u prilog ili na štetu.
Stoga je pravo čudo da niko ni u vlasti ni u opoziciji u Parlamentu FBiH nije potencirao barem raspravu o ovlastima datim ministru zdravstva FBiH pri imenovanju direktora zdravstvenih federalnih ustanova.
Posebno ako se ima u vidu da su ministri politički imenovane osobe podložne prvo utjecaju i interesima stranke koja ga postavlja na funkciju, a nažalost taj uticaj i interes najčešće ne korespondiraju s onima od koje bi koristi imali građani.
Posebno je zabrinjavajuće što je federalnim ministrima zdravstva, kao pojedincima čak zakonom dato ovlaštenje da svojim propisom bliže uređuju „plan i program edukacije iz zdravstvenog menadžmenta, kao i specijalizacije iz zdravstvenog menadžmenta, način obavljanja edukacije i specijalizacije iz zdravstvenog menadžmenta, uvjete koje moraju ispuniti zdravstvene ustanove, odnosno fakulteti kojima se povjerava javno ovlaštenje za obavljanje odgovarajućih stručnih poslova, te način njihove verifikacije od Federalnog ministarstva, javno oglašavanje i edukacije“.
Imajući u vidu sve ove činjenice, nadati se da će se neko zapitati može li jedan ministar zdravstva svojim propisom uređivati ovako široku oblast.
