Arheološka otkrića u pravilu su produkt dugogodišnjih istraživanja vrhunskih stručnjaka.
Ponekad, međutim, do njih dolazi sasvim slučajno.
Zečevi u akciji
Za jedno od najuzbudljivijih arheoloških otkrića na području Walesa zaslužni su – zečevi! Četveronožni “arheolozi” su, kopajući jazbine na velškom otoku Skokholmu, na svjetlo dana izvukli dva dragocjena artefakta iz prapovijesti – alat iz kamenog doba te dio grnčarije iz bronzanog doba. Njihov “ulov” prvi su registrirali djelatnici Agencije za očuvanje prirode Richard Brown i Giselle Eagle.
Prvi predmet, koji su opisali kao “zanimljivi oblutak”, ovjekovječili su objektivom, a potom fotografije e-mailom poslali arheologu Tobyju Driveru. Stručnjak ih je pak proslijedio još većem stručnjaku, onom za prapovijesno oruđe. Andrew David potvrdio je pretpostavku kolege: radilo se o vrsti ručnog alata iz srednjega kamenog doba. “Mezolitički ljudi ovakve su artefakte koristili za obradu životinjske kože, otvaranje školjki i komadanje hrane”, objasnio je David, procjenjujući starost predmeta na devet hiljada godina. “Slični predmeti pronađeni su na području Škotske i Francuske, no ovo je prvi primjerak sa Skokholma, odnosno prvi dokaz da su ljudi nastanjivali otok u razdoblju mezolitika”.
Samo nekoliko dana kasnije, uhodani duo Brown-Eagle je, ponovno uz “asistenciju” zečeva, pronašao drugi artefakt – grubi komadić grnčarije. “Naše nestručne oči nisu mogle procijeniti o čemu je riječ, no činilo nam se da je predmet jako star”, ispričala je Eagle, koja je fotografiju istog ovaj put poslala prijateljici Jody Deacon, kustosici Nacionalnog muzeja Walesa. Arheologinja je utvrdila da predmet datira iz bronzanog doba, te da se po svoj prilici radi o fragmentu pogrebne urne. “Prije otprilike 3.700 godina, kad je ovaj artefakt nastao, čuvanje praha pokojnika u urnama bilo je raširen običaj na području Walesa”, ispričala je naučnica.
Otkrića pokazuju da je otok bio nastanjen tisućljećima: pogrebni humak iz bronzanog doba najvjerovatnije je podignut na naseobini lovaca-skupljača iz kamenog doma. Skokholm, poznat po netaknutoj prirodi i populaciji endemskih ptica, poznat je i pod nadimkom “Paradise Island” (“Rajski otok”). U četrnaestom stoljeću, pretvoren je u farmu zečeva, što je bila uobičajena praksa u to vrijeme.
Neobična pločica
Trebao je to biti običan izlet. Umjesto toga, pretvorio se u avanturu života. Šestogodišnji Izraelac Imri Elya nije mogao ni slutiti da će, tokom opuštenog putovanja s roditeljima na jug svoje domovine, odškrinuti vrata u davnu prošlost te postati svojevrsna arheološka zvijezda.
U maju 2020. godine, mala obitelj obilazila je poznato nalazište Tel Jemmeh, kad je dječak opazio nekakvu čudnu pločicu, koja je provirivala iz zemlje. Pogonjen znatiželjom, posegnuo je za njom te, kako će kasnije s ponosom reći, odmah shvatio da je riječ o nečemu jedinstvenom. Upravo taj epitet, “jedinstven”, za njim će ponoviti najugledniji stručnjaci za starine u zemlji, kojima je razborita porodica odnijela svoj pronalazak.
“Ova glinena pločica stara je tri i pol hiljade godina. Četvrtastog je oblika, a na njoj su izrezbarena dva lika – vojnik u suknji s remenom te zarobljenik s rukama vezanim iza leđa, kojeg ovaj gura”, ispričao je Oren Shmueli, jedan od stručnjaka koji su pomno proučili pronalazak. Otisci majstora koji je izradio ovaj artefakt, dodao je arheolog, još uvijek su jasno vidljivi na njegovoj stražnjoj strani.
Pločica datira iz bronzanog doba, preciznije, perioda kad su Izraelom upravljali Kanaanci. Ovaj narod, koji se na više mjesta spominje u Bibliji, nastanjivao je područje između rijeke Jordana i Sredozemnoga mora, kasnije poznatije pod nazivom Palestina, kao i dijelove Izraela, Libanona, Sirije i Jordana. Za Hebreje, Kanaan je “zemlja obećana, kojom teče med i mlijeko” i koju su oni, nakon iseljenja iz Egipta (od 1235. do 1215. prije Krista), zauzeli teškim borbama.
Sveukupno staro neizraelsko stanovništvo Kanaana Biblija često naziva zajedničkim imenom Kanaanci, premda je ono bilo sastavljeno od raznolikog etnikuma. Kanaanci u užem smislu semitskog su podrijetla, a poslije su se stopili djelomice s Izraelcima, a djelomice s Feničanima.
Drevna grobnica
Berkshire, grofovija u južnoj Engleskoj, prije tri godine je postala poprište uzbudljiva arheološkog otkrića. Ondje, u dolini rijeke Temze, Sue i Mike Washington, bračni par hobista koji svakog vikenda pretražuje okolicu detektorom metala, pronašli su drevnu grobnicu. Stručnjaci su ustvrdili su da posmrtni ostaci pripadaju anglosaksonskom ratniku iz šestoga stoljeća.
U vrijeme kad je prosječna muška visina u Evropi iznosila tek 169 centimetara, ovaj čovjek, visok preko metar i osamdeset centimetara, morao se doimati kao pravi div. Visina, međutim, nije bila jedino po čemu je odskakao od okoline. “Svi dokazi upućuju na zaključak da se radilo o imućnoj i važnoj osobi, ratniku koji je nakon smrti pokopan sa svojim oružjem”, objasnio je voditelj iskopavanja Gabor Thomas, profesor na Sveučilištu u Readingu, piše Povijest.hr.
Pokojnik, koji je živio u turbulentnim vremenima, samo nekoliko desetljeća nakon sloma rimske vladavine u Britaniji, u zemlju je položen s mačem u bogato ukrašenim koricama, izrađenima od bakra, kože i drva. Zanimljivo, koža, materijal koji se inače vrlo brzo raspada u zemlji, ostala je očuvana zahvaljujući hrđi na željeznoj oštrici. Na bakrenom dijelu korica otkriven je kosi rez, po svoj prilici nastao u žaru borbe. To, zajedno s još nekim detaljima, pokazuje da je ovo oružje itekako bilo korišteno, odnosno da nije bilo puki dekorativni element pogreba.
Osim skupocjenog mača, koji je evidentno nastao u radionici profesionalnog majstora, o visokom položaju pokojnika svjedoče brončane i staklene zdjele položene pored tijela.
