U državama-nasljednicama Jugoslavije stabilnosti nema ni dan-danas, a nacionalisti su sve glasniji. Da li se te zemlje udaljavaju od Evrope? Odgovor na to pitanje potražio je novinar njemačkog „Špigla“.
„Gdje bi, ako ne na teritoriji bivše Jugoslavije, trebalo da postane jasno da li je Evropa nešto naučila iz istorije 20. vijeka? Sarajevo je 1914. godine bilo poprište uvertire u Prvi svjetski rat, a kraj je obilježio masakr u Srebrenici 1995. Da bi se obezbijedio trajni mir u tom regionu, moraju se ukloniti razlozi za ratove iz prošlosti. Samo, ko još vjeruje u to sada, kada se čini da je "centralni mirovni projekat EU na kontinentu, zastao na pola puta?"
Ovo je uvod velikog članka pod naslovom „Zaboravljena Evropa", objavljenog u nedjeljniku Špigel (Der Spiegel) povodom 30 godina od raspada Jugoslavije. Autor članka je Valter Majr (Walter Mayr), koji je za njemački magazin sa tog područja izvještavao i tokom ratova devedesetih godina.
Slovenija: A moglo je bolje
„Lojze Peterle nije tipičan balkanski političar. To potvrđuje i činjenica da je godinama bio na čelu Pčelarskog saveza Slovenije. Taj demohrišćanin rado iz džepa sakoa vadi usnu harmoniku, 'Malu damu', i – isto kao i 2019. kada je bio poslanik u Evropskom parlamentu – svira Betovenovu 'Odu radosti', himnu ujedinjene Evrope. Ali Peterle zna i druge stvari. Bio je to čovek koji je 1991, kao premijer, hrabro odveo Sloveniju u nezavisnost", piše Špigel.
Slovenački političar se danas, piše dalje u članku, „ponosno smješka kada mu pustite video-snimak iz tog vremena: Peterle uživo na televiziji, a iza njega tenkovi Jugoslovenske narodne armije koji se povlače iz Slovenije. Pored Peterlea, na tom snimku iz juna 1991. godine je i mršavi momak u uniformi, krajnje odlučnog lica: Janez Janša, tadašnji ministar odbrane i sve do danas glavni akter slovenačke političke scene", piše njemački politički magazin.
U tekstu se podsjeća da je Janša treći put na čelu vlade od 2004, da su mu njegovi stavovi i „tirade na Tviteru" protiv onih koji drugačije misle, donijeli nadimak „Maršal Tvito", što je aluzija na moćnog šefa jugoslovenske države Josipa Broza Tita.
Slovenija je prošle nedjelje preuzela predsjedavanje u Savjetu EU, drugi put od 2008. „Po mom mišljenju, sramota je što takav fanatik i rasista smije da preuzme predsjedavanje Evropskom unijom", prenosi Špigel riječi Janšinog kritičara Borisa A. Novaka, potpredsjednika međunarodnog udruženja PEN.
„Mala Slovenija sve više se okreće od EU ka autokratama kao što su Mađar Viktor Orban i Srbin Aleksandar Vučić", ocjenjuje se u tekstu. „Podaci pokazuju da je Slovenija dobro prebrodila pandemiju, kao i prethodne krize. Nezaposlenost je niska, a ekonomska proizvodnja po glavi stanovnika veća nego u Češkoj ili Portugalu. Ta zemlja bi mogla da bude postjugoslovenska priča o uspjehu, da nema Janšine kampanje protiv EU i sve većeg pritiska na civilno društvo, slobodne medije i nažalost rascjepkanu opoziciju", ocjenjuje nemački novinar.
Povlačenje JNA iz Slovenije 5.7.1991. mladi Slovenci su pratili podizanjem zastave Slovenije
Hrvatska: Konzervativna revolucija
„Ograda sa bodljikavom žicom od početka izbjegličke krize razdvaja Slovence i Hrvate na Obrežju, na spoljnoj, šengenskoj granici EU. Napuštena gostionica 'Kalin' služi kao rupa – ona se nalazi direktno na granici i ima izlaze sa obje strane. Na hrvatskoj strani upada u oči spomen-ploča partizanu, ubijenom u koncentracionom logoru Jasenovac", piše njemački novinar.
„Sjećanje na Jasenovac, na 'Aušvic Balkana', zapravo je jedno od prilično neeksponiranih mjesta u modernoj hrvatskoj istoriografiji", piše Špigel i prenosi riječi istoričara Ive Goldštajna: „Jasenovac je živio u sjećanju i bio je hrana za ratove devedesetih, a danas može da se koristi kao lakmus-test za to kako se Hrvatska nosi sa sopstvenom istorijom."
„'Od pristupanja Hrvatske Evropskoj uniji 2013. stvari idu nizbrdo', kaže Goldštajn, 'bjesni konzervativna revolucija, revizionisti napreduju, a čak i mladi sve više postaju nacionalisti i sve su zatvoreniji'. U konzervativnom taboru prevladalo je mišljenje da hrvatski fašizam i jugoslovenski socijalizam predstavljaju svojevrsnu ravnotežu užasa. 'Ali, to je naravno sranje', kaže Goldštajn."
Ekonomska, izbjeglička, a sada i korona-kriza pooštrile su probleme u Hrvatskoj. Osim plaža iz snova na Jadranskom moru, u slike iz te zemlje spadaju i gotovo napuštena područja u istočnoj Slavoniji ili Baranji, ruševine fabrika oko Zagreba i sumorna statistika", piše Špigel i navodi da je proizvodnja prošle godine pala za devet odsto, a da masovno iseljavanje dodatno povećava nedostatak kvalifikovanih radnika i krizu socijalne zaštite.
„Evropska unija potcjenjuje opasnost od toga što su u Hrvatskoj, kao u Mađarskoj, Poljskoj ili Sloveniji, u porastu antidemokratske snage", kaže aktivistkinja za ljudska prava Vesna Teršelič, dobitnica Alternativne Nobelove nagrade. „Hrvatska se još uvek nije ozbiljno pozabavila ni svojom prošlošću, ni događajima iz Drugog svjetskog rata, niti ratovima u Hrvatskoj ili Bosni."
Bodljikava žica na granici Slovenije i Hrvatske razvučena je radi sprječavanja prolaska izbjeglica 2015. i još nije uklonjena.
BiH: „Oni nikad neće prestati da nas mrze"
„Od Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, Bosna je, kao cjelina, previše birokratizovana i samo djelimično funkcionalna republika u kojoj su se nekadašnji ratni protivnici - Srbi, Hrvati i muslimanski Bošnjaci – samo malo približili". Špigel piše:
„Mevludin Orić preživio je masakr u Srebrenici jula 1995. godine kada je srpska milicija ubila najmanje 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka, a 1.700 tijela i danas se vode kao nestala. Orić je u masovnom strijeljanju u blizini Orahovca bio samo okrznut. Sačekao je noć ležeći među leševima i pobjegao kroz šumu."
Njemački novinar upoznao je Orića neposredno nakon njegovog bjekstva, jula 1995. godine, iza bodljikave žice u skladištu na aerodromu Tuzla. Danas, 26 godina kasnije, Orić živi nedaleko od Sarajeva. Na nadlaktici ima istetoviran simbol 28. divizije bosanske vojske – vodio je kolonu na Maršu smrti iz Srebrenice. Selo u kome sada živi nekada su naseljavali Srbi, a iz njegovog dvorišta vidi se pravoslavno groblje.
„Orić, koji je u julu 1995. izgubio oca, brata, tri zeta i nećaka, trezveno gleda na bosansku realnost. On kaže: 'Moje četvoro djece mogu slobodno da žive sa Srbima, ali rekao sam im: Ne zaboravite, oni nikad neće prestati da nas mrze'. Kada je vrhovni komandant vojske bosanskih Srba Ratko Mladić na kraju proglašen krivim za genocid, na istoku Bosne pojavili su se transparenti s natpisom: 'Ti si heroj Republike Srpske'", piše Špigel.
„Ko može da zaustavi one koji neumorno dijele tu zemlju i podstiču na rat? I šta će biti sa Sarajevom, Jerusalimom Balkana, sudbonosnim mjestom Evrope, poprištem atentata 1914. godine i opsade srpskih trupa od aprila 1992. godine duge 1.425 dana", pita se autor članka.
Novinar podsjeća na ono što mu je 1993. rekao Haris Silajdžić, u to vrijeme premijer: „To hoćemo li preživjeti, u maloj mjeri zavisi od nas Bosanaca", ocijenio je tada Silajdžić. On i danas insistira na tezi da se u multietničku i tradicionalno liberalnu Bosnu i Hercegovinu nasilje oduvek uvozilo spolja: „Ova zemlja je otjelotvorenje onoga što bi Evropa htjela da bude: pluralistička. Ali to nasljeđe je u opasnosti i moramo ga spasiti".
Srbija: Naučene lekcije?
„Gledano odozgo, Srbija liči na raj. Glavni grad Beograd je idilično smješten na ušću Save u Dunav, a Šumadija, istorijsko srce zemlje, brdovita je i bujno zelena. Ali Aleksandra Vučića jutros ne interesuje zemlja koja mu leži pod nogama. Predsjednik Srbije u helikopteru vlade uči njemački jezik. Upravo je otvorio stranicu udžbenika na kojoj su rečenice vezane za sanitarne potrebe tokom odmora: „Es gibt keine Handtücher", piše tamo, „nema peškira". Kaže da je obećao Angeli Merkel, da će da nauči da govori njenim jezikom dok je ona još na funkciji".
Vučić za Špigel kaže: „Mi Srbi smo naučili lekciju iz desetina hiljada usmrćenih u nekoliko ratova, iz ekonomije potpuno uništene NATO bombama. Naših posljednjih pet godina bilo je dobro, naše reforme su bile uspješne: smanjenje penzija, novi zakon o radu. Imamo 72.000 zaposlenih u njemačkim kompanijama i dva i po puta više direktnih stranih investicija od Hrvatske."
Ali cijena toga je poprilična, prenosi njemački magazin ocjenu organizacija Fridom haus: „Za vreme Vučića, Srbija se od demokratije razvila u hibridni režim".
„Vučić ima dva lica", kaže za Špigel opoziciona političarka Marinika Tepić: „Pred partnerima u inostranstvu prikazuje se kao pokorni sluga, a onda opet kao bijesan čovjek koji političke protivnike koristi kao vreću pijeska." Za novinare je situacija sada „gora nego što je bilo u vrijeme Slobodana Miloševića, niko se više ne usuđuje da govori otvoreno", kaže Milorad Ivanović, glavni urednik BIRN-a.
Pa ipak, prema ocjeni njemačkog novinara, Vučić se uspješno prodaje kao „oslonac političke statike Balkana": „EU sa svojim strahovima, sa moralno zataškavanim ekonomskim interesima i polovičnim obećanjima – rijetko ko sve to zna bolje od Vučića. I teško da neko virtuoznije od njega svira na najrazličitijim klavijaturama. Predsjednik Srbije hvali 'čelično prijateljstvo' sa kineskom državom, podiže milijarde dolara zajma u Pekingu, hvali veze sa pravoslavnim, bratskim, ruskim narodom – i istovremeno neumorno proglašava pristupanje EU za cilj Srbije."
Smanjena reputacija EU u regionu ohrabruje kineske i turske, ruske i arapske „šaptače" i investitore da se šire, piše Špigel, a navodi i riječi švedskog stručnjaka za Balkan Karla Bilta: „Kada EU postane slabija, drugi će postati jači". Tu je i izjava Miroslava Lajčaka, izaslanika EU za dijalog Srbije i Kosova o „non-pejperima" s mogućim promjenama granica na Balkanu. Oni su „izuzetno opasni i provociraju rat", upozorava Lajčak.
To, koliko je opasno čak i govoriti o korekcijama granica, vidi se u albanskim naseljima u Srbiji, piše Špigel. List prenosi riječi Škiprima Arifija, dugogodišnjeg gradonačelnika Preševa: „Ovdje već postoje tendencije da se oživi naša pobunjenička vojska." Ipak, kako piše njemački magazin, Arifi se više ne zalaže za odvajanje albanskih opština od Srbije i njihovo ujedinjenje sa Kosovom: „Velika Albanija može da postoji samo u unutar EU."
Predsjekdnica Kosova Vjosa Osmani očekuje od Vučića da kao Vili Brandt (Willy Brandt) padne na koljena i da se izvine
„Od Srbije očekujemo da padne na koljena" kao Vili Brandt i da se izvini
Koliko je i dalje snažna želja za zajedničkom državom među Albancima koji su rasuti u više zemalja, pokazuje bezbroj crvenih zastava sa crnim dvoglavim orlom koje se mogu vidjeti na teritoriji bivše Jugoslavije, u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu", ukazuje njemački novinar.
„Secesija Kosova, jednostrano proglašena 2008. godine – a što su podržale SAD i dijelovi EU – bila je reakcija na dugogodišnje ugnjetavanje albanskog stanovništva od strane beogradskog režima. Od završetka rata 1999. godine, približno 100.000 preostalih Srba živi uglavnom izolovano od svojih sugrađana Albanaca. To se posebno dobro može vidjeti u gradu Mitrovici koji dijeli reka Ibar", piše njemački list.
„Na srpskom sjeveru grada, infiltriranom radikalnim elementima, novinarka Tatjana Lazarević jadikuje: 'Vijesti sa obje strane rijeke su uznemirujuće, narativ je izuzetno nacionalistički' – posebno od novog kosovskog rukovodstva u Prištini s premijerom Aljbinom Kurtijem i predsjednicom Vjosom Osmani na čelu."
Ali Osmani, rođena u južnom dijelu Mitrovice, to vidi potpuno drugačije: „Zločini koje je počinio Miloševićev režim nisu tema u Srbiji", kaže Osmani za Špigel. „Svjesno koristim termin genocid za ono što se dogodilo na Kosovu – on opisuje namjeru države da zbriše čitavu jednu naciju." Njen beogradski kolega Vučić trebalo bi, smatra Osmani, za primjer da uzme potez Vilija Branta u bivšem varšavskom getu: „Da klekne – upravo to očekujemo od Srbije".
