Duboko ispod površine tihookeanske regije Melanezije, ogromno geološko čudo nazvano Melanesian Border Plateau (MBP) proteže se na 222.000 kvadratnih kilometara, podsjećajući na groblje mrtvih grebena i propalih otoka. Nedavna studija koju je vodio geonaučnik Kevin Konrad sa Univerziteta u Nevadi pružila je ključne uvide u formiranje MBP-a, istovremeno bacajući svjetlo na sile koje oblikuju naš planet.
Magmatska priroda te visoravni na dnu Tihog okeana, formirane prije 122 do 83 miliona godina, vidljiva je iz stjenovitih formacija sastavljenih od ohlađene magme. Za razliku od zemaljskih istraživanja, izvlačenje dokaza s dna oceana predstavlja izazov, otkrivajući najmanje 25 različitih vulkanskih struktura koje pridonose rađanju MBP-a.
Uvid u ranije klimatske promjene i izumiranja na Zemlji
Razumijevanje postojanog rasta te vulkanske strukture od vitalne je važnosti, jer nudi uvid u klimatske promjene i prošle događaje izumiranja na Zemlji. Konradov tim koristio je omjere izotopa i geohemijske podatke s platoa i okolnih formacija kako bi modelirao napredak kore preko visokotemperaturnih oblaka Zemljinog plašta, poznatih kao vruće tačke, koje ostaju fiksne dok se kora pomiče.
Prije otprilike 120 miliona godina, vruća tačka Louisvillea u južnom Pacifiku pokrenula je temelje MBP-a, stvarajući Robbie Ridge i druge podmorske planine. Otprilike 45 miliona godina kasnije, oslabljena kora naišla je na vruću tačku Rurutu-Arago, formirajući nove otoke i podmorske planine koje su na kraju pridonijele ukupnoj strukturi platoa.
Način formiranja
Još jedna vruća tačka, odgovorna za Samoanske otoke, ponovno je aktivirala formaciju podmorske planine i otoka prije otprilike 20 miliona godina. Danas, kolosalne sile, uključujući vraćanje Pacifičke ploče ispod Tonganskog rova, nastavljaju oblikovati tu vulkansku megastrukturu. Autori istraživanja koje je objavljeno u časopisu Earth and Planetary Science Letters te deformacije kore nazivaju okeanskim superstrukturama srednje ploče, sugerirajući da bi slične formacije mogle evoluirati polako, a ne kroz kataklizmičke erupcije.
To novo istraživanje otvara prozor u složene procese koji tvore velike magmatske formacije i nagovještava postojanje drugih okeanskih superstruktura srednje ploče koje čekaju da ih se otkrije. Buduća istraživačka putovanja zaronit će u okeanske dubine, otkrivajući više tragova Zemljinih vrućih tačaka i njihovog trajnog utjecaja na površinu planeta, piše Science Alert
