U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o tome da li iza najnovijih prijetnji Milorada Dodika o secesiji Republike Srpske stoji ozbiljna namjera li je to samo prazna retorika. Sagovornici su bili Aleksandar Savanović, profesor Fakuleta političkih nauka u Banjaluci, i sociolog Esad Bajtal.
Bilo je riječi o Dodikovoj prijetnji da će Republika Srpska za šest mjeseci proglasiti nezavisnost ako ne budu ukinuti zajednička vojska i druge zajedničke institucije koje se ne pominju u Dejtonskom sporazumu, ko sve ima pravo na secesiju i pod kojim uslovima, da li iza Dodikove politike stoji Beograd ili Dodik sve to radi na svoju ruku i zašto se Vučić nikada nije eksplicitno ogradio od Dodikovih izjava o secesiji iako stalno izjavljuje da podržava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
Polemisalo se o tome da li je zalaganje Harisa Silajdžića za sto posto Bosne i Hercegovine predstavljalo udar na Ustav, da li je Inzkov zakon o zabrani negiranja genocida protivan Ustavu Bosne i Hercegovine koji garantuje slobodu govora, zašto se vlast u Srbiji i Republici Srpskoj ne ograđuje od parole Nož, žica Srebrenica koja se uzvikuje na stadionima, o strahovima Srba i Bošnjaka, kao i tome ima li Dodik planove za secesiju.
Milorad Dodik je nedavno izjavio da traži povratak na, kako on kaže, izvorni Dejton i da će, ako se to ne prihvati, za šest mjeseci predložiti da Narodna skupština Republike Srpske proglasi nezavisnost. Za njega je povratak na izvorni Dejton da se ukine zajednička vojska, Visoko sudsko i tužilačko vijeće i sve one institucije koje su nametnute odlukama Visokih predstavnika. Da li je to izvodljivo?
Aleksandar Savanović: To pitanje je mnogo kompleksnije nego što djeluje na prvi pogled. Ako bih morao da odgovorim sa da ili ne, onda je jasno da je odgovor ne zato što je ustav neka vrsta društvenog ugovora i on, kao i bilo koji drugi društveni ugovor, ne može biti stavljen ad acta jednostranim izlaskom iz tog aranžmana.
Sve te promjene, koje su se desile računajući i vojsku, bile su prihvaćene od strane Republike Srpske, a neke od ključnih bile su izglasane upravo zahvaljujući glasovima SNSD-a i gospodina Dodika. Nije moguće takvu vrstu političkog aranžmana jednostrano raskinuti.
Ja, međutim, mislim da Dodikov cilj nije to što on formalno proklamuje - jer je vjerovatno i njemu samom jasno da to ne može biti urađeno na takav način i da ne bi bilo priznato ni od koga uključujući i Srbiju - već da potencira krajnje iracionalno i zlonamjerno uzurpiranje institucija Bosne i Hercegovine i države od strane pojedinih faktora.
Zadnji takav slučaj je Zakon o negiranju genocida koji je donio gospodin Inzko koji je zaista neprihvatjiv. Dodik želi da stavi do znanja da takva vrsta ponašanja ne može biti prihvaćena. Dakle, unilateralna secesija je neprihvatljiva u bilo kom smislu. Međutim, to što gospodin Dodik akcentira kao problem je zaista opravdano. Njegova sredstva nisu dobra, ali je tema, koju želi da potencira, više nego ispravna.
Moskva i Beograd
Esad Bajtal: Teško je dokučiti iracionalno ponašanje Milorada Dodika, čovjeka koji u srijedu kaže jedno, a u četvrtak nešto sasvim drugo od onoga što je juče rekao na istu temu. Ovo što smo čuli od gospodina Savanovića je racionalan odgovor. I to se može razumjeti. Međutim, možemo li razumjeti ponašanje Milorada Dodika koji nije govornik nego glasnogovornik. I to više nije tajna ni međunarodnoj zajednici ni nigdje. On govori u ime Beograda i Moskve.
Možemo li razumjeti ponašanje Milorada Dodika koji nije govornik nego glasnogovornik. I to više nije tajna ni međunarodnoj zajednici ni nigdje. On govori u ime Beograda i Moskve.
On govori ono što mu se kaže i zato se često nađe u poziciji da mora poricati samoga sebe. Naravno, pitanje je intelektualnog kapaciteta nekog ko javno pred bijelim svijetom izjavljuje da će učiniti nešto za šta unaprijed zna, ako zna, da je neizvodljivo. To onda spada u politikanstvo i u populističku priču.
Kome ta populistička priča treba? Treba li to građanima kojima se on udvara ili njemu da spasi sebe i svoje sumnjivo bogatstvo. Da spasi svoju poziciju na koju atakuju i opozicija entiteta na čijem je čelu i građani koji su nezadovoljni zbog nerješenih ubistava, samoubistava i svega ostalog. Ta populistička priča ne treba nikome do onome koji je sam propovijeda.
Aleksandar Savanović: Ne mogu da se složim sa ovim što kaže gospodin Bajtal. Uticaj Rusije na politku u Republici Srpskoj je više nego očigledan, ali ne mislim da je to po definiciji negativan utcaj. Mislim da se isuviše, pogotovo u Sarajevu, to shvata kao negativan uticaj. Rusija kao svaka velika zemlja, kao i SAD ili Evropska unija, ima ovdje svoje interese. Mislim da je do vještine naših političara da interese, koje ovdje imaju Rusija, SAD, Kina, pa i Evropska unija, stave u funkciju nas ovdje.
Mnogo je zanimljivija veza sa Beogradom. Ako pratite istupe gospodina Vučića, naročito njegovih medijskih portparola, vidjećete da su oni dijametralno suprotni od ovog što je gospodin Bajtal rekao. Uzmite samo odnos prema novom Visokom predstavniku Schmidtu. Ponašanje Beograda i ponašanje Banjaluke je potpuno suprotno, imamo iskaze predsjednika Vučića i njegovih ljudi koji su potpuno suprotni od onoga što je zvanični stav Republike Srpske - i vlasti i opozicije.
Esad Bajtal: Ja sam čovjek povijesnih komparacija. Napisao sam dvije knjige o Slobodanu Miloševiću i njegovom režimu. Sjećam se sadržaja nekih dokumenata, rečenica i dogovora u kojima prepoznajem i sadašnje odnose Beograda i Sarajeva, odnosno Bosne i Hercegovine i Srbije.
Postoji snimak telefonskog razgovora u kome Radovan Karadžić kaže Miloševiću - vi samo i dalje budite državnik takav kakav jeste i kakav se pokazujete, a mi ćemo izigravati lude bosanske Srbe na koje vi ne možete da utičete. Mi ćemo i dalje činiti ono što činimo, a vi ćete ostati mirotvorac i fair play igrač. To je kontekst iz kojega gledam i današnji odnos Vučića i Dodika.
Dodik govori suprotno od onoga što kaže Vučić. Pri tome nikad, ama baš nikad, nije bio opomenut od Vučića, čak ni indirektno. Radi se, dakle, o igri, o istoj politici, o istim nastojanjima samo u prikrivenoj formi.
Dodik i Vučić
Aleksandar Savanović: Mislim da je potpuno prirodno da predsjednik Srbije i Srbija kao država obraćaju pažnju na interese svog naroda - Srba u Bosni i Hercegovini. Poistovjećivati to sa pozicijom gospodina Dodika naprosto ne stoji.
Poistovjetiti legitimnu podršku Srbije srpskom narodu u Republici Srpskoj sa podrškom jednoj političkoj stranci ili nekom pojedincu zaista nije realno, niti se to događa. Srbija je isuviše ozbiljna zemlja da bi se tako ponašala. Mislim da je jasno šta je interes Srbije. Kao zemlji koja je očigledno u ekonomskom usponu, Srbiji je u interesu je da se ovdje dogodi neka vrsta integracije.
Ja čak mislim da je gospodin Dodik jedna od prepreka toj vrsti interesa Srbije i ne bih to tako jednostrano posmatrao kao kolega. Srbija je vrlo jasno rekla šta je njen interes. To je ekonomski prosperitet i saradnja na Balkanu. Ja zaista ne vidim da iko ovdje ima razloga da bude protiv toga. Moramo iskoračiti iz devedesetih.
Devedesete godine su završene, u Srbiji se promijenila vlast, promijenile su se i generacije ljudi koji tamo žive. Političari iz Sarajeva vrlo često po inerciji imaju negativan stav prema Srbiji, pa onda i neke pametne stvari poput inicijative Open Balkan doživljavaju kao neku zavjeru, srpski svijet ili šta već, a, ako pogledate šta piše u tom sporazumu, on je više nego racionalan i u interesu svih.
Esad Bajtal: Ja nisam političar i to što gospodin Savanović priča o sarajevskoj politici meni nije bitno. Vratimo se na ono što sam rekao. Ja samo kažem da Dodika niko ne opominje, da ga Vučić ne opominje ako mu on svojom pričom ometa program podrške. Logično bi bilo da mu kaže - stani, mi imamo važnijih poslova od toga što ti namećeš kao svakodnevnu temu. To je jedno. Ali, da se opet vratim u povijest.
Kada je 1992. počelo ukopavanje JNA na Trebeviću i kad su novinari pitali šta je to, odgovor je bio - vojna vježba, time što pitate satanizirate srpski narod. I došlo je do nečega što se zove opsada Sarajeva koja je trajala 1.425 dana i odnijela 11.000 žrtava.
Opsada Sarajeva - granatiranje grada
Na haškom procesu Slobodan Milošević kaže da Sarajevo nije bilo u opsadi i da je čista laž ono o čemu su izvještavale sve svjetske televizije. Karadžić poslije njega ponovi tu rečenicu i ode još dalje. Kaže Sarajevo nije bilo u opsadi, da nije bilo ni okrznuto, a samo 21. jula 1993. godine 3.337 granata palo je na Sarajevo.
E, to je slika te neokrznutosti o kojoj politika može pričati. Zato se ja ne bavim politikom, zato ja nisam političar. Tvrdim samo jedno. Vučić bi po logici interesa koje Srbija ima na ovom prostoru morao da se pobuni protiv retorike i ponašanja onoga koji mu takvim ponašanjem i tom retorikom kvari planove i interes.
Secesija
Pošto Dodik tako često govori o otcjepljenju, da li on ima tim koji planira kako doći do nezavisnosti, koji razrađuje strategiju, ili je to samo retorika?
Aleksandar Savanović: Ni ja nisam političar nego profesor na univerzitetu. Prva stvar koju treba imati u vidu je da je zahtjev za otcjepljenjem u bilo kojoj državi potpuno legitimna politička agenda. Trenutno u Evropi imate bezbroj takvih pokreta, bar 25 ili 26. U tom smislu Republika Srpska nije nikakav izuzetak. Potpuno je legitimno da jedan dio neke političke zajednice traži da izađe iz te zajednice.
Druga je stvar koji su uslovi da se to desi. Da bi samostalnost i secesija bile legitimne, treba da budu prihvaćene od ostalih u političkoj zajednici. U ovom slučaju od predstavnika Bošnjaka i Hrvata. Bez toga to je unilateralna secesija. Zato je po mom mišljenju secesija Kosova od Srbije bila nelegitimna jer je to bio unilateralan akt. Dakle, teorijski u smislu međunarodnog prava stvar je potpuno jasna. Republika Srpska ima pravo da traži secesiju, ali da bi ta secesija bila međunarodno priznata i validna, ona mora da ima saglasnost ostalih aktera u igri - u ovom slučaju Bošnjaka i Hrvata.
Da li Dodik to zaista misli, ja nisam siguran. Prije nekoliko godina zajedno sa nekoliko ljudi iz Dodikovog kabineta, koji su takođe profesori na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, radio sam analizu na tu temu. Naš zaključak je bio da je to secesionistička retorika, a ne secesionistačka politika. Kada je ona nastala? To je bilo 2006. godina. Do tada se nijednom ne spominje riječ secesija.
Međutim, od 2006. to postaje konstanta u političkom diskursu u Republici Srpskoj. Naš zaključak je bio da je to bio rezultat defanzivne strategije Dodika i predstavnika Republike Srpske prema agresivnoj politici Harisa Silajdžića. Ako se sjećate, to je bila politika sto posto Bosne i Hercegovine što je bila antiustavna agenda koja je tražila potpunu reviziju postojećeg ustavnog poretka.
Predstavnici Republike Srpske na čelu sa Dodikom su na to odgovorili prijetnjom secesijom. Kada se to uradilo, pokazalo se da je to vrlo efikasan i produktivan politički proizvod jer narod za to glasa. I gospodin Dodik je, kao svaki pametan i iskusan političar, zaključio da treba da nastavi s tom pričom kada daje takve rezultate u smislu dobijanja glasova na izborima.
Na poslednjem ukopu žrtava genocida počinjenog u Srebrenici, 11. jula 2021. sahranjeni su pronađeni ostaci još 19 idetifikovanih. 1995. godine ubijeno je više od 8.000 Bošnjaka.
Takvo stanje je bilo sve do 2019. godine. Od tada to postaje ozbiljnija agenda, a ne samo politička retorika. Zašto? Zato što se mi u Republici Srpskoj susrećemo sa problemima kao što je, navešću samo posljedni primjer, zakon koji je donio Inzko.
Kao profesor i kao čovjek zaista mislim da je veličanje ratnih zločinaca neprihvatljivo i nekulturno i da to nije normalno ponašanje, ali smatram da je zakonsko sankcionisanje i narušavanje prava na slobodu govora neustavno prema članu 2 Ustava Bosne i Hercegovine. Ono je je u suprotnosti i sa liberalnom tradicijom Zapada.
Postavlja se pitanje kako se protiv toga boriti kad imate ovakvu instituciju visokog predstavnika i ovakav Ustavni sud koji je zaista problematičan ne u smislu njegove ustavne pozicije nego njegove prakse.
Skupština Republike Srpske je reagovala utuk na utuk i napravila još goru stvar. Donijela je zakon kojim se zabranjuje omalovažavanje Republike Srpske. Ali to je jednako pogrešno kao i zakon gospodina Inzka jer naš ustav garantuje slobodu govora. Borba protiv veličanja ratnih zločinaca je stvar političke kulture i emancipacije, zakon sigurno nije rješenje. Ali i prijetnja secesijom je isuviše drastičan pokušaj i koliko vidim ne daje neke rezultate.
Aleksandar Savanović: Kao profesor i kao čovjek zaista mislim da je veličanje ratnih zločinaca neprihvatljivo i nekulturno i da to nije normalno ponašanje, ali smatram da je zakonsko sankcionisanje i narušavanje prava na slobodu govora neustavno prema članu 2 Ustava BiH
Sto posto BiH
Esad Bajtal: Potpuno je nebitno šta Dodik priča. Ja ostajem pri stavu da je on zapravo glasnogovornik. Ne mogu razumjeti zašto je zahtjev Harisa Silajdžića za sto posto Bosne i Hercegovine agresivna politika, Pa, Dejton je rekao da je Bosna i Hercegovina samo nastavljač Republike Bosne i Hercegovine. Druga je stvar što se neko u ovdašnjoj nikakvoj politici odrekao onoga R, pa ga dao nekom drugom. Pa sad imate R tamo gdje ga nikad nije bilo, a nemate ga tamo gdje je vazda postojalo. Ne znam šta je tu agresivno. Nije mi jasno.
Što se tiče Inzka i njegovog zakona, koliko je samo puta traženo od Narodne skupštine Republike Srpske da se odredi prema negiranju genocida i slavljenju ratnih zločinaca. Skupština je stalno izbjegavala da se bavi tim pitanjem. Čini mi se da je čak bilo i ultimatuma, određivanja datuma kada je Inzko rekao - dajte završite s tim, inače ću biti prisiljen da donesem zakon.
Pošto su se oglušili, on je učinio samo ono što je obećao i što im je bilo jasno da će biti učinjeno. I sad se govori o lošim namjerama i o lošem zakonu. To je zaista cinično. Nemoralno i cinično. Imali su šansu da učestvuju u donošenju tog zakona, ali su odbili. Vjerovatno nisu htjeli da se onemogući slavljenje ratnih zločina, da se onemoguće prijetnje genocidom kao što su “Nož, žica, Srebrenica”. “Oj Pazaru novi Vukovaru, oj Sjenice nova Srebrenice”.
Da li je Dodik nekada na to reagovao? Da li je Narodna skupština reagovala? Da li je ikad iko reagovao na ogromne transparente s tim sloganima koji su se mogli vidjeti na stadionima širom Srbije i Bosne i Hercegovine? Nikad niko. I kad se donese zakon koji kaže - nećete više tako, nećete prijetiti novim genocidom, onda se kaže da je to jednostrano i neprihvatljivo, mi ćemo se otcijepiti. U ime čega ćete se otcijepiti? U ime slova Dejtona jer, zaboga, duh Dejtona je jedno, a slovo je drugo. Dodik je izmislio priču i o slovu i o duhu Dejtona. On koji je autor te izmišljene priče gazi i slovo i duh Dejtona.
Inzkov zakon
Aleksandar Savanović: Ne mogu da se složim ni sa jednom jedinom rečenicom koju je gospodin Bajtal rekao. Potpuno je jasno da je veličanje ratnih zločinaca neprihvatljivo. To niko od nas ne spori. Ali istorija nas uči, naročito u zadnjih 40 godina, da zakonska rješenja ne daju nikakve efekte kada su te stvari u pitanju. Kada nešto zabranite ljudima, oni ne promijene mišljenje i praksu, to samo prestane da bude javno i pređe na crno tržište.
Inzkovim zakonom se ništa ne rješava. Moji studenti i dalje isto misle o Ratku Mladiću kao što su mislili prije tog zakona. Šta je trebalo uraditi? Trebalo je primijeniti američki model, pa, recimio, na Radio Televiziji Republike Srpske prikazati film “Quo vadis Aida“, a u Sarajevu film “Dara iz Jasenovca“. I slične stvari. Umjesto toga napravili smo cenzuru.
Kada nešto zabranite ljudima, oni ne promijene mišljenje i praksu, to samo prestane da bude javno i pređe na crno tržište. Inzkovim zakonom se ništa ne rješava. Moji studenti i dalje isto misle o Ratku Mladiću kao što su mislili prije tog zakona.
Kolega uvodi potpuno nelegitiman argument da se time prijeti novim genocidom. Ne, ne prijeti. To su potpuno različite stvari. Ne znam o čemu pričate i ko prijeti nekim genocidom. Ovde se naprosto brani Ustav Bosne i Hercegovine koji u članu 2 eksplicitno kaže da je sloboda mišljenja, govora i izražavanja nedodirljiva. Vi ste, gospodine Bajtal, rekli da politika gospodina Silajdžića o sto posto Bosne i Hercegovine nije agresivna. Takva Bosna i Hercegovina ne postoji u našem ustavu.
Ja mislim da je naš ustav fantastičan, da je to jedan od najboljih ustava koji trenutno postoje na svijetu, bolji čak i od američkog ustava. Naš je problem što ga niko ne poštuje. Dodik ga ne poštuje kada govori o Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, ali agenda koju je predložio gospodin Silajdžić je potpuno antiustavna.
Pogledate samo šta je predlagano o Domu naroda. To nije samo revizija, to bi zahtijevalo potpuno novi ustav. Silajdžićevih što posto Bosne i Hercegovine nije Bosna i Hercegovina kakva je sada po Dejtonu i protiv koje nije niko u Republici Srpskoj. Ali plan o sto posto Bosne i Herecegovine, za koji se zalagao Silajdžić, je nešto potpuno drugo od ovoga što sada imamo. To je zapravo sto posto anti postojeće Bosne i Hercegovine.
Ne vidim šta može biti problematično u našem ustavu. Druga je stvar ako hoćete da ga mijenjate. Kao što Republika Srpska mora za svoju nezavisnost da dobije saglasnost Sarajeva tako i Sarajevo - govorim o političkoj agendi dominantnoj u Sarajevu - ako želi da promijeni sastav i mehanizame glasanja u Domu naroda, mora za to da dobije saglasnost. Ne možete to nametnuti silom. To je onda državni udar ili agresija. Ne znam kako bih to drukčije nazvao. U teoriji nema drugog naziva, a kolokvijalno se onaj ko radi protiv zakona i ustava naziva kriminalacem.
Za mene je agenda, koju je 2006. predložio gospodin Silajdžić, eksplicitno neustavna i ona nema nikakve veze sa nazivom sto posto Bosne i Hercegovine. Ja i velika većina ljudi u Republici Srpskoj nemamo nikakav problem sa sto posto Bosne i Herecgovine kakva je ona sada prema ustavu iz Dejtona.
Sve karte Dejtona
Esad Bajtal: Ne sviđa mi se ova naša intonacija. Ja sam odrastao i vaspitavao se na sasvim drugačijoj etici koja nema dodira sa politikom koja hoće da određuje i moj život i život drugih. Ja nisam pristalica takve etike. Ja sam pristalica nečeg normalnog. Ne vidim zašto bi jedan predlog, kao što je bio predlog Harisa Silajdžića, bio agresivan.
U politici predlog ili prihvatite ili odbacite. Ali ako ga unaprijed interpretirate kao da agresivan, pa onda na tu agresivnost odgovarate vlastitom, onda tu nešto ne štima. Onda nešto ljudski nije u redu, moralno nije u redu. Ako je jedan predlog bio agresivan onda ga odbijete i završena priča.
A drugo, kako je moguće shvatiti da niko ne želi sankcionisati nekoga ko javno na stadionu - i to ne jednom, to se radi već godinama - izvikuje “Nož, žica, Srebrenica“ i pjeva “Oj Pazaru novi Vukovaru, oj Sjenice nova Srebrenice“. Dakle, biće ono što je već bilo - kaže javnost, kažu navijači, kaže publika. A onda vlast tvrdi da nije bilo to što je bilo pri tome optužujući one koji tvrde da je to bilo. Mene zanimaju samo etička pitanja. Politika je prljava, nijedna ne valja.
Strah i frustracija
Na kraju da se vratimo pitanju koje sam postavio u naslovu emisije. Da li je Dodik ozbiljan u namjeri da izdvoji Republiku Srpsku iz Bosne i Hercegovine?
Aleksandar Savanović: Mislim da tako postavljeno pitanje isuviše pojednostavljuje stvar. Izjednačavanje Dodika sa Republikom Srpskom je potpuno pogrešan pristup računajući tu i politiku samostalnosti Republike Srpske. Moramo znati kako je nastala Republika Srpska. Ona je izraz objektivnog straha srpskog naroda - neću ulaziti u istorijske fakte i da li je taj strah opravdan ili neopravdan.
To znam lično zato što sam bio u Vojsci Republike Srpske. Otišao sam tamo zato što sam smatrao da ćemo biti izloženi nekoj vrsti progona ako ostanemo izvan Srbije. Kada sada gledam, recimo, politiku bošnjačkih elita prema Hrvatima vidim da bismo bez Republike Srpske imali tu vrstu problema.
Dakle, Republika Srpska je nastala kao izraz objektivnog straha srpskog naroda da će, ako ostane izvan Srbije, doživjeti neku vrstu pogroma kao što je bilo u Jasenovcu. Nažalost, Bošnjaci su nekako ignorisali taj strah. Postoji objektivni animozitet Bošnjaka, mnogih mojih prijatelja, koji ne mogu da prihvate Republiku Srpsku zbog bolnog povezivanja sa zločinima i tragedijom, genocidom, ili kako god hoćete, koji se dogodio Bošnjacima u periodu građanskog rata.
Mi moramo da jedni drugima priznamo strahove, da shvatimo da Republika Srpska nije stvar Radovana Karadžića ili Milorada Dodika ili bilo koga drugog nego je da je izraz straha. Ja sam kao malo dijete slušao priče moje bake šta se ovdje događalo za vrijeme Drugog svetskog rata. To je naprosto u mom arhetipu. Nikada to ne mogu zaboraviti, to je nešto što objektivno postoji u biću svakog ovdašnjeg Srbina. Taj strah je trebao biti biti prepoznat jer velika većina Srba shvata institucije Republike Srpske kao garanciju da se nešto takvo neće desiti.
Sa druge strane, isto tako je neophodno da se prizna frustracija koju postojanje Republike Srpske izaziva prije svega u bošnjačkom korpusu zbog svih zločina koji su se desili u vrijeme građanskog rata 1992.-1995. I umjesto da radimo na tome da se to dovede do svijesti, da se emancipuje taj strah, da on pređe iz iracionalnog u neku vrstu racionalnog mi pothranjujemo sve te priče.
Da bi Republika Srpska dobila svoju punu suštinu, u nekoj formi to čak može biti i nezavisnost, mi moramo da prepoznamo frustraciju kod bošnjačkog korpusa. U procesu stvaranja Republike Srpske događale su se razne gadosti i ne treba da ih stavljamo pod tepih, niti da od manijaka pravimo heroje i slične stvari. Mi moramo da se suočimo s tim stvarima. Na taj način bi se mogla relaksirati i smanjiti frustracija koja objektivno postoji u bošnjačkom korpusu zbog postojanja Republike Srpske.
Vaš zaključak, gospodine Bajtal?
Esad Bajtal: Ja bih najrađe pobjegao od zaključka. Prije svega mislim da nas dvojica nismo sagovornici za ovu temu. Ja ne pripadam nikom i time već obojicu diskvalifikujem iz ovog razgovora. Ja spadam u one ljude koje ovaj nakaradni Ustav, za koji kolega tvrdi da je planetarno idealan, svrstava u ostale. To su, znači, ljudi sa perfierije, s otpada, sa smetlišta koji su se nepotrebno našli na nekom mjestu.
Ja nisam ni Bošnjak, ni Hrvat, ni Srbin. Ne osjećam se tako. To nije moj izbor. Imam ime koje imam. Nisam ni musliman, ni pravoslavac, ni katolik. Ne osjećam se tako. Nemam ništa protiv ni muslimana, ni katolika, ni pravoslavaca u ovoj zemlji Bosni i Hercegovini u kojoj sam rođen. Nemam ništa ni protiv Hrvata, Srba i Bošnjaka. Ali ne mogu mirno prihvatiti da me oni u mojoj zemlji zovu 'ostali'. Da su mi oduzeli sva moguća prava. Ja ne postojim u ovoj zemlji. Ja sam nula jer oni to hoće. Jer to hoće politike Izetbegovića, Dodika, Čovića, Vučića, Milanovića i njima sličnih.
Znamo šta se te politike juče radile od Ljubljane, Zagreba, Sarajeva i Prištine i šta danas rade u Crnoj Gori. Zar se to može prihvatiti? Politika može i njena etika može. Moja ne može. Poštujem pravo kolege da je njegovo mišljenje takvo kakvo je. Čak i da se bojao zbog priča koje mu je pričala baka. Zanima me samo šta mu je pričala.
Ko je ovdje radio to što je radio u Drugom svjetskom ratu? Ko je to bio? Da li su to bili oni koji su platili najveću cijenu od Srebrenice do Sarajeva? Da li su to bili oni čije su se grobnice od primarnih pretvarale u sekundarne, pa onda u tercijarne da bi se sakrio trag nečemu što se uporno poriče već 30 godina? I da se niko od brojnih političara, koji su se smjenjivali u vrhu Srbije, nijednog momenta nije sjetio da se od toga ogradi.
