Za porodicu Ulas, naučnicu su rekli da su primjer "nazadne evolucije", jer nekoliko članova ove porodice hoda četveronoške.
Od 19 djece, koju su rodili Resit i Hatice Ulas, petoro četveronožne braće i sestara, koristeći stopala i dlanove sa zadivljujućom agilnošću, istraživači su protumačili kao korak koji je prethodio čovjekovom uspravnom hodu, prenosi B92.
Ljudima je toliko teško i neprirodno hodati ovim putem da se to često koristi kao zadatak izdržljivosti u američkoj vojsci - ali za ovu porodicu to je realnost.
Mnogo teorija
Razni teoretičari tvrde da braća i sestre Ulas hodaju kao što su naši rani preci hodali četveronoške, dajući nam uvid u daleku prošlost. Ali za razliku od primata od kojih su ljudi evoluirali, braća i sestre porodice Ulas ne koriste ruke za hodanje, već koriste samo dlanove, što ih čini veoma žuljevitim.
Neki naučnici su ovo stanje opisali kao "nazadnu evoluciju", što je izazvalo kritike drugih stručnjaka, koji kažu da je to mješavina genetskih i faktora okolnosti.
Sestre Safija, Hazer, Senem i Emine i brat Husein godinama su mučili okrutni seljani u provinciji Hataj na jugu Turske, u blizini granice sa Sirijom, kamenovali ih i vrijeđali, nazivajući ih pogrdnim imenima.
I šesti brat je hodao četveronoške, ali je, nažalost, umro kada je imao pet godina. Zbog podsmijeha, žene iz porodice Ulas često ostaju u blizini kuće, ali prema riječima naučnika koji su proučavali porodicu, njihov brat ponekad odluta nekoliko kilometara i ima osnovne interakcije sa drugim seljanima.
Niko od petoro ljudi, koji sada imaju između 25 i 41 godine, nije pohađao školu, ali su mogli da nauče dovoljno kurdskog da komuniciraju sa svojom porodicom. Više od dvije decenije postojanje porodice držano je u tajnosti, tajna za ostatak svijeta, sve dok dvojica britanskih naučnika nisu 2005. godine videli neobjavljeni rad turskog profesora.
Turski naučnici spekulišu da se radi o poremećaju koji je predložio evolucioni biolog Uner Tan, a koji se zove Uner Tan sindrom - u kojem ljudi koji pate od ovog sindroma hodaju na sve četiri i imaju ozbiljne smetnje u razvoju, sugerišući da je to oblik "obrnute evolucije".
Ali ovu teoriju osudio je britanski psiholog Nicolas Humphrey, koji ju je opisao kao „neodgovornu” i „uvredljivu” nakon što je sam upoznao i posmatrao porodicu.
Uvredljiv opis
Govoreći u dokumentarcu BBC-ja, profesor Humphrey je rekao:
"Neću ništa da kažem o ovome, mislim da je opis ove porodice profesora Tana kao "devolucije", kao evolucionog povratka, ne samo naučno neodgovoran već i duboko uvredljiv za ovu porodicu."
Zaključak profesora Tana odbacili su Humphrey i još dva britanska stručnjaka, neuronaučnik Roger Keyns i medicinski naučnik John Skoyls, koji su tvrdili da je njihov potez posljedica spajanja dva rijetka fenomena.
Vjeruju da je to zbog genetskih i razvojnih okolnosti.
Braća i sestre Ulas, čiji su roditelji rođaci, svi pate od urođenog oštećenja mozga, cerebelarne ataksije, što znači da im je teško da balansiraju na dve noge, pa se njihov motorički razvoj kanališe u puzanje. Ali, naučnici smatraju da to nije "dovoljno objašnjenje" za takav potez, tvrdeći da je glavni faktor njihovo stanje u okolnostima i okruženju.
Profesor Humphrey je rekao:
"Znamo da je majka rađala bebe izuzetno brzom sekvencom. U roku od pet godina rođeno je sedmoro dece, od kojih je četvoro kasnije bilo četveronožno. Mislim da uopće ne treba da se čudimo, iako je ovo ekstreman slučaj, da kultura može biti toliko utjecajna kada sve više shvatimo da je tako malo našeg ponašanja djece ili odraslih zapravo programirano genima", piše "The Sun".
Utjecaj gena
Geni nam daju određene potencijale i oni su u interakciji sa kulturom u kojoj se nalazimo.
U dokumentu za diskusiju koji su objavili, spomenuti naučnici su tvrdili da se ovo stanje možda nikada više neće vidjeti:
"Ako je istrajnost četvoronožnog hodanja kod ove braće i sestara rezultat ne samo slabo razvijenog mozga, već i kombinacije neobičnih faktora – genetskih, fizioloških, psiholoških i socijalnih – onda je, u mjeri u kojoj kombinacija ovih faktora u jednom - ovo porodica koja je veoma nevjerovatna. To je sindrom koji se možda više nikada neće videti.
Međutim, čak i ako je to zaista jednokratno patološko stanje, mislimo da se iz toga mogu izvući antropološke pouke. Jer, kao što smo istakli na početku, hod ovih odraslih četvoronožaca ima neviđene karakteristike koje se ne vide kod novorođenčadi ili drugih primata: posebno, to je slučaj hodanja sa skočnim zglobom, u kombinaciji sa tipičnom ljudskom dvonožnom upotrebom zadnjih nogu".
