Vesna Pusić, hrvatska sociologinja, političarka te nekadašnja potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Hrvatske pisala je za novo izdanje Newsletera o deblokadi euroatlanstskih procesa kao putu ka transformaciji Bosne i Hercegovine i ostalih zemalja Zapadnog Balkana.
„Zapadni Balkan“ je nezgrapni termin koji ne odgovara ni geografski ni politički, ali se uvriježio kao naziv za zemlje bivše Jugoslavije koje nisu članice Europske unije (EU), plus Albanija. Zato ću ga ovdje koristiti kao skraćenicu za taj teritorij.
Odnosi i situacija na Zapadnom Balkanu danas su lošiji i nestabilniji nego što su ikad bili od okončanja „balkanskih ratova“ iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Crnu Goru razdiru rasprave unutar same vladajuće koalicije treba li ta država uopće postojati. Srbija gomila vojsku na granici s Kosovom i srbijanski avioni nadlijeću tu granicu.
Sjeverna Makedonija i Albanija čekaju zamrznute neki pozitivni pomak od EU, dok skepsa i razočaranje u tim društvima razumljivo rastu. I konačno, Bosna i Hercegovina (BiH), blokirana i izvana i iznutra, s unutrašnjim disruptorima koji sprječavaju bilo kakav pomak i vanjskim zamorom i nedostatkom političke volje i ideja što napraviti.
Za sve to postoje mnogi razlozi: propuštene prilike i politički trenuci kad se moglo nešto napraviti, kao za vrijeme Zorana Đinđića u Srbiji; iznevjerena obećanja, kao nakon Prespanskog sporazuma i revizije u sudstvu u Sjevernoj Makedoniji i Albaniji; globalno nazadovanje i uzmicanje liberalnih demokracija pred agresivnim populizmom; pandemija, koja je pojačala strah i neizvjesnost u društvima i otvorila prostor politici „čvrste ruke“; primjeri nacionalističkih populista koji se uspješno održavaju na vlasti i u nominalnim demokracijama unutar EU.
Zapadni Balkan ne pripada nikamo!?
Ali najveći utjecaj ima opća atmosfera i osjećaj koji je stvoren da Zapadni Balkan ne pripada nikamo. Države članice jedna za drugom u svojim šestomjesečnim predsjedanjima EU organiziraju sastanke na vrhu s čelnicima država Zapadnog Balkana. Ti sastanci jedan za drugim rezultiraju ničim. Države se uvjeravaju da im je europska budućnost zagarantirana, povremeno se nešto promijeni u metodologiji pregovaranja o članstvu, ali pomaka nema. Crna Gora je započela svoje pregovore o članstvu pred više od devet godina, početkom ljeta 2012. godine.
Upravo se navršava osam godina otkako je Srbija otvorila pregovore o članstvu, posljednja iz te grupe kojoj je to pošlo za rukom. No pregovori Crne Gore i Srbije nisu se otada mnogo pomakli. Nekako u isto vrijeme navršit će se i šest godina otkako je BiH predala zahtjev za članstvo u EU. Za to vrijeme situacija u državama Zapadnog Balkana nije mirovala. Ona se sustavno pogoršavala.
Bosna i Hercegovina je, kao i obično kad se radi o ovoj regiji, najočitiji i najdramatičniji primjer. Ne zato što je ona nužno najdalje od članstva. Obrnuto, uz malo političke volje i nekih promjena na široj političkoj sceni, BiH bi se mogla pretvoriti u kandidatkinju koja ozbiljno pregovara o članstvu.
Međutim, BiH je istovremeno ključna država za stabilnost Jugoistočne Europe, ali i zemlja s najviše unutarnjih i vanjskih disruptora. Koristim ovaj donekle nezgrapni pojam disruptor da bih opisala političke aktere koji na razne načine kontinuirano destabiliziraju BiH, dovode u pitanje njene institucije, kreiraju unutrašnje sukobe i blokade, ili se izvana destruktivno miješaju u unutrašnju politiku i funkcioniranje zemlje. Nema sumnje da su proeuropske snage u BiH danas pesimističnije nego što su to bile početkom 2016., kad je predan zahtjev za članstvo. I mladi obrazovani ljudi u izboru između angažmana i iseljenja sve češće biraju odlazak.
Šta se može uraditi?
Ne može se reći da u međuvremenu nije bilo ideja kako razriješiti ovu blokadu. Govorilo se o mogućnosti da BiH i ostale zemlje iz regije budu po hitnom postupku primljene u europsko zajedničko tržište, odnosno da se jasno definiraju kriteriji za tržišnu integraciju, a ostali aspekti članstva budu ostavljeni za kasnije.
To bi ohrabrilo proeuropske snage u tim zemljama i predstavljalo bi stvaran i značajan pomak na putu do članstva. Istovremeno, ne bi izazvalo takav otpor kod skeptičnih država članica EU koje, poučene ranijim lošim iskustvom, inzistiraju na pravnoj državi, funkcionirajućem sudstvu i smanjenju korupcije kao nezaobilaznim uvjetima. Druga je mogućnost da se prilagodi i primijeni metoda korištena prilikom pristupanja baltičkih država 2004. godine. Tada su Danska, Švedska i Finska na sebe preuzele partnerstvo s Litvom, Latvijom i Estonijom i služile im kao neka vrsta mentora i vodiča prilikom prilagodbe i pridruživanja EU.
Istovremeno, one su postale i njihove zagovornice unutar Unije. Nedavno je predstavljena još jedna ideja – model pridruživanja EU koji bi se odvijao u četiri faze. Početna faza bi zahtijevala minimum uvjeta i smanjenu financijsku kohezijsku pomoć. Napredujući na svom pristupnom putu, zemlja bi postepeno dobivala veća prava sudjelovanja u institucijama i odlučivanju u EU, ali bi postala punopravnim sudionikom odlučivanja tek u završnoj, četvrtoj fazi, zajedno s ispunjenjem svih uvjeta i punopravnim članstvom.
Načelno gledano, svaka od ovih ideja je bolja od sadašnje blokade i u provedbi bi probudila zaspali optimizam bosanskohercegovačkog društva, toliko nužan za uspjeh europskog projekta.
Problem je u tome što nijednu od njih, kao ni neku dodatnu, novu ideju, nema tko provesti. Unutrašnji disruptori u BiH su sebi postavili blokiranje vlastite zemlje na euroatlantskom putu kao glavni zadatak. Vođa Republike Srpske, jednog od dvaju entiteta u BiH i trenutno član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, u svom javnom govoru, pa i konkretnim političkim potezima čini sve kako bi dokazao da BiH nije spremna za EU i da nikada neće ni biti spremna.
On pokušava razgraditi čak i mali, već postignuti napredak u uređivanju države i održava atmosferu neizvjesnosti i privremenosti koja bi obeshrabrila i odlučniju EU od ove današnje. Predsjednik HDZ-a BiH, najjače političke stranke bosanskohercegovačkih Hrvata, Dragan Čović sve češće tretira Dodika kao svoj politički uzor i pridružuje mu se u funkciji unutrašnjeg disruptora BiH.
Nominalno, njegova stranka podržava BiH u euroatlantskim integracijama, ali praktično čini sve kako bi onemogućila bilo kakav pozitivan pomak. Ni službena bošnjačka politika ne pokazuje euroentuzijazam. U svakoj krizi mnogo se spremnije obraća Turskoj nego EU i, sa svojim srpskim i hrvatskim partnerima u vrhu bosanskohercegovačke vlasti, bliža je modelu podjele plijena nego izgradnje funkcionirajuće države.
Kao vanjski disruptori pojavljuju se dvije susjedne države – Srbija i Hrvatska. Obje potpisnice Dejtonskog sporazuma koji je okončao rat, ali nije ukorijenio mir, Srbija i Hrvatska su tokom vremena pokušale redefinirati svoju ulogu u tom sporazumu i pozicionirati se kao njegove čuvarice i garantorice. To, naravno, nije bila njihova uloga u Dejtonskom sporazumu. Garantori i svjedoci Sporazuma su SAD i Francuska, pa u neku ruku i EU. Srbija i Hrvatska, kao i Bosna i Hercegovina, potpisale su ga kao zemlje uključene u konflikt, bez čijeg pristanka se rat nije mogao prekinuti.
No svi ti unutrašnji i vanjski disruptori crpe svoju političku snagu i utjecaj iz nadmetanja i konflikta koji se događaju daleko iznad njihovih glava. Neke zemlje Zapadnog Balkana zamislile su da bi mogle igrati ulogu kakvu je pred šezdesetak godina igrala Jugoslavija sa svojom nesvrstanim politikom.
Put u "ničiju zemlju"
Druga vremena i drugačiji igrači! Danas takvo ponašanje ne rezultira političkim utjecajem, već pretvaranjem Zapadnog Balkana u ničiju zemlju. Na prostoru te „ničije zemlje“ odvija se političko nadmetanje između Rusije i EU.
Bez tog konflikta lokalni disruptori ne bi imali nikakvu snagu ni značaj. I zato problem treba početi rješavati u njegovoj cjelovitosti i punini, a ne mučiti se s posljedicama i zatvarati oči pred suštinom. Odnosi između EU i Rusije postali su istinski antagonistički od 2014. i sukoba oko Ukrajine.
Ta napetost je u međuvremenu rezultirala mnogim političkim nesrećama, a radikalizacija Dodikove pozicije, pa onda i stavova drugih bosanskohercegovačkih i balkanskih disruptora, jedna je od tih posljedica. Nema nikakve sumnje da su BiH i ostale zemlje Zapadnog Balkana Europa i da im je budućnost u EU. To gotovo da nije pitanje bilo čijeg izbora, već naprosto geopolitička činjenica. One nisu „ničija zemlja“; one su europska zemlja.
Međutim, jedan od bitnih faktora u dovršenju tog posla je normalizacija odnosa između EU i Rusije. U tom odnosu ima mnogo otvorenih i teških pitanja. Sudbina BiH i Zapadnog Balkana nije najteža, ali je u situaciji političkog sukobljavanja i nadmetanja najpraktičnija za kontinuiranu destabilizaciju.
Zato, paralelno s definiranjem uvjeta i kriterija za članstvo, EU mora pronaći novi modus vivendi s Rusijom i na taj način oduzeti vjetar iz jedara lokalnih disruptora koji su se u tom političkom međuprostoru pokazali tako efikasnom preprekom europskoj transformaciji BiH i ostalih zemalja Zapadnog Balkana.
