Ugledni voditelj i vlasnik Face TV-a Senad Hadžifejzović dao je opširan intervju za magazin Gracija. Razgovor s njim vodio je poznati novinar Senad Pećanin. Tekst sa portala magazina Gracija prenosimo u nastavku, a kompletnog ga možete pročitati u printanom izdanju.
"Senad Hadžifejzović i Boro Kontić su moji učitelji novinarstva. O obojici bih mogao po knjigu napisati. I kako sad u nekoliko redaka uvoda u intervju, kako to običaji nalažu, predstaviti Hadžifejzovića?
Genijalni Orson Welles je 30. oktobra 1938. godine, kao mladi glumac i režiser, stavio svoju karijeru na kocku: pročitao je i režirao radiodramu kojom je milione Amerikanaca ubijedio da je počeo napad vanzemaljaca na Zemlju. Obavijestio ih je da su vanzemaljci “naoružani do zuba”, da su već likvidirali preko 7.000 američkih policajaca, da sprovode nasilje u Chicagu i Saint Louisu… Nakon opšte histerije, jedva je ubijedio slušaoce – da se šalio.
Senad Hadžifejzović je 1992. godine imao puno teži zadatak od Orsona Wellesa: kako yutelizirane Bosance i Hercegovce ubijediti da su “lokalni vanzemaljci”, njihove bradate komšije sa čarapama na glavama, krenuli u istrebljenje Bošnjaka i Hrvata?
“Dobro veče! Nije ozvaničen, nije objavljen i vodi se za sada na ograničenim teritorijama i specijalnim metodama, ali možemo slobodno reći: ovo je već rat!”
Samo onaj ko pamti važnost i gledanost “Dnevnika u pola osam” u državi bivših Jugoslovena može razumjeti značenje citiranih riječi koje je, tada još mladi, urednik Dnevnika Televizije Sarajevo Senad Hadžifejzović izrekao 2. aprila 1992. godine. Ono što nije prepoznao bošnjački dio troglave koalicione vlasti SDA – SDS – HDZ i ono u šta nisu vjerovale Sarajlije čak i dok je na Ilidži već pucalo, saopćio im je “televizor”, jasno da jasnije ne može biti.
Postoje ljudi koje je Bog obdario da svojom harizmom preplave svaku emisiju, svaki program, druženje, svaki sastanak, konferenciju, pijanstvo, razgovor… na kojem se pojave, bez obzira na ostatak prisutnih. U TV novinarstvu se to kaže “kamera ga voli”. A voli ga i radijski studio i voditeljstvo emisija posvećenih parlamentarnim, evrovizijskim ili izborima za Miss BiH (hm). Tu moć terapeutski je koristio da svojim ratnim gledateljima i slušateljima čak i vijesti o najstrašnijim ratnim zločinima, onima od kojih staje razum a srce puca, učini – podnošljivijim. I da pri tome nikad, nikad, nikad – ne podlegne iskušenju da zločince poistovjeti sa narodom kojeg ti zločinci, navodno, brane.
Svoje dvije sedmične emisije koje se znaju otegnuti kao teravija, u kojima ugošćava sugovornike koji su u žiži interesa javnosti, kao i one koji hrabro imaju šta reći, a i poneke poput Semira Osmanagića, nevjerovatnim novinarskim refleksom učinio je najvažnijim, najgledanijim i najuticajnijim televizijskim programom čak i van granica Bosne i Hercegovine. Pri tome i meni, kao i mnogim kolegama i gledateljima, zna kidati živce intimiziranjem sa sugovornicima, upadicama, besmislenim pitanjima (npr. Miloradu Dodiku: “Imaš li ti djevojku?”).
Ali, “ono što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu”: Senad Hadžifejzović (58) najznačajnije je ime bh. novinarstva u posljednjih 40 godina, ako ne i u historiji bh. novinarstva.
Njegov angažman u zlovremenu pandemije koronavirusa je antologijski: kroz kriminalnu “aferu respiratori” raskrinkao je svu bijedu mnogobrojnih izetbegovića, novalića, solaka… i ogolio do kosti njihovo licemjerje, beskrupuloznost i nedostatak makar i elementarnog stida. Zahvaljujući njemu, te Senadu Avdiću i Edinu Zubčeviću, korona nije ubila ovdašnje novinarstvo. Ono što Hadžifejzović i Avdić već decenijama rade spašava nadu i razum većine koja trpi ovakvu vlast – onu kojoj je sve ovo podnošljivo “samo da ne puca”. Njih dvojica, Hadžifejzović i Avdić, važniji su za Bosnu i Hercegovinu nego što i Akademija nauka i umjetnosti BiH i Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca i Preporod i Udruženje novinara BiH zajedno.
I dosta više i mene: Senad Hadžifejzović.
Senade, imam puno pitanja koja zbog ograničenog prostora neću postaviti, ali ovo, i to kao prvo, ne mogu izbjeći: otkud ti još uvijek snaga, volja, motiv i entuzijazam da i dalje, decenijama, radiš istim tempom, a uz to još i vodiš nezavisnu televiziju čiji si vlasnik?
"Eto! Kada u emisiji kažem da imam 33 godine, sumnjičavo me gledaju! Kada radim četiri sata uživo sa pet-šest gostiju, onda pitaju otkud mi snaga… Dobro si razložio ovo pitanje: snagu imam jer imam volju, volju imam jer imam motiv, a entuzijazam imam oduvijek. U dobroj sam psihofizičkoj kondiciji i vodim računa o tome. Jutarnje vježbe, med, kafa, jedem samo jednom dnevno nekada popodne, nikada nisam gladan, ne jedem ništa teško, meso rijetko, uglavnom nešto iz mora… Ponekad, kad se sjetim, ujutro popijem neke suplemente koje mi šalje moja prijateljica, dr. Emina iz Stuttgarta. Čitam i dalje mnogo, previše, ne brojim, ali najmanje pet knjiga mjesečno. U čitanje ne ubrajam pripreme za emisiju, čitanje vijesti na internetu; to nije čitanje. Knjiga mi je i dalje najbolji drug, mada bih je se rado odrekao. Često kažem da prije nisam mogao zaspati dok nešto ne pročitam, a sada ne mogu zaspati kada nešto pročitam. To je problem: malo spavam jer mi se ne spava zato što u glavi vrtim kreacije, planove, ideje… Volim i dalje naš novinarski posao, siguran sam da ima smisla i da društvo od nas ima koristi. Sjećaš li se koliko smo se još od Omladinskog programa borili za mir, državu, zajedništvo, građansko, bosansko, za slobodu? E, meni je to ostalo, mene je to odredilo, ja imam cilj, moj posao ima smisao. Ovo što radim nije samo informisanje javnosti, ovo je autorska emisija u kojoj se ja borim za nešto od čega će svi imati koristi. Ja se uopšte ne borim za sebe, čak pretjerujem u tom davanju sebe za nešto što je u ovoj zemlji definisano kao nemoguća misija – normalna država, zemlja za sve nas. Ja se sekiram, borim, padam, ustajem, dajem sebe i ne tražim ni od koga da mi za to kaže hvala, niti da mi da pare, niti čak da me gleda! Ne urlam da sam patriota, ne kukam da mi je teško, ne pričam kroz kakav pakao prijetnji, napada i pritisaka prolaze moja porodica i zaposleni. Ja jednostavno mislim da je ovo što radim novinarstvo i da ovako to treba raditi. Ili radi kako treba ili ne radi, brate!
Je li profesionalno deprimirajuće decenijama ukazivati javnosti na političare koji su nam državu i živote srozali na današnji nivo, a rezultati izbora su već decenijama praktično isti?
– Ja to gledam ovako: oni koji se opamete, oni koji shvate, oni koji saznaju, uvide, oni kojima je sve jasno, oni jednostavno ne žive politički život, niti u njemu učestvuju, čak ni glasanjem. Takvi odu odavde ili se ovdje sklone. To je deprimirajuće – da ih možda čak i mediji osvijeste, i oni umjesto u akciju odu u neku duhovnu, političku ilegalu. Oni koji glasaju za iste, ne iznenađuju me: oni glasaju za sebe, svoje radno mjesto, za 50 maraka, zato što vole svoju naciju – svoju stranku, zato što ih ima i glupih, zato što iz inata nešto hoće, zato što se plaše onih drugih i trećih. Nisam blesav da se deprimiram time što glupana ne mogu da ubijedim da je crno crno; ja to čak i ne radim, samo radim svoj posao. Treba samo raditi i ići naprijed, a zaostali neka zaostaju za tim tempom, ritmom i vremenom.
Prilično dobro znam koliki su troškovi održavanja jedne televizije, posebno ako ona nije finansirana od vladajućih stranaka preko javnih preduzeća i državnih banaka, od tajkuna ili kriminalaca. Zbog toga mi je fascinantno kako ti uspijevaš održati televiziju! Posljednjih godina redovno pratim tvoje emisije, između ostalog i zato da otkrijem s kime si napravio dil.
Za takva otkrića imam nenadmašan njuh i unatoč mom pažljivom “lovu” nisam te nijednom uspio uhvatiti u profesionalnom “krivolovu”. Stvarno, kako uspijevaš održati televiziju?
– Sva moja sloboda je upravo u tome: nema dila, tala. Ne možeš kupiti marketing misleći da si kupio tako i moja pitanja, pažnju, zaštitu, mene. Ovo će te iznenaditi: ako bih pravio dil, onda bih ga najlakše napravio sa velikim partijama i liderima, sa onima koji su na vlasti. Čudi te? Pa, oni su najmanje zahtjevni! Njima je potrebno malo. Njima je dosta da im ne otvaraš teške teme, afere, ne postavljaš teška pitanja. Njima je super ako im kažeš neko teško pitanje prije emisije, ako ih pripremiš! “Velikim liderima” je dovoljno da popiješ kafu s njima, budeš s njima malo raja, čak jaranski opsuješ “đe si ti, pizda ti materina”… I dobiješ pare! Prvo, kako ja to znam a nisam u dilu s njima? Znam, to očekuju od mene. OK, ako znam, zašto ne uđem u taj lagani dil? Ne ulazim u to jer to onda nije novinarstvo. A drugo, zašto bih ja ulazio u dil s njima zbog “mojih” para?! Na tržištu, dva-tri procenta novca od marketinga pripadaju Faceu. I ja da bih dobio tih mojih dva-tri posto, moram biti drug sa Bakirom, smješkati se Miloradu, srdačno se pozdraviti sa Draganom i sve to sam prije morao sa Zlatkom?! Za šta? Da bih dobio pare koje po svim tržišnim kriterijima pripadaju Faceu? Zašto sam, umjesto laganog dila koji niko ne bi primijetio u programu, pristao na ovaj teški put, mukotrpni put, rizičan i opasan? Zato što sam takav, naopak, zato što me tako naučilo u profesiji i vaspitalo u kući. Eto.
I, kako ste za sada opstali?
– Evo, konačno, cjelovit odgovor: sve što imam u životu je pod hipotekom: čitava televizija, sva oprema, porodična kuća, moj stan, vikendica… Sve! Dakle, pod hipotekom je i život i budućnost moje djece. Oni koji odlučuju to znaju i tu me čekaju, a zato i blokiraju: ne daj mu marketing, prekini mu ugovor! Opstajemo zahvaljujući ogromnom trudu cijele ekipe, mom iskustvu sa BHTV-a i nekim poslovnim potezima za koje ne bih vjerovao da bih bio u stanju da ih povučem. Naša televizija se, da bi opstala, morala baviti koncertima i ugostiteljstvom. Veliki studio u Vilsonovom (pod hipotekom, naravno) pretvoren je u koncertni prostor, a avlija u baštu – kafe bar. Je li časnije baviti se ugostiteljstvom i muzikom i tako finansirati slobodu riječi na svojoj televiziji ili je časnije piti kafu sa Bakirom u nekom kafeu, šljivovicu sa Miloradom i tako finansirati svoju televiziju?! Nikada nam naš način “biznisa” nije donio profit, ali smo uvijek imali prihod koji nam je omogućavao da imamo protok novca preko računa, da se tako održavamo. No, nažalost, glavni poslovni “potez”, zbog kojeg smo opstali, jeste drastično smanjenje broja zaposlenih. Počeli smo sa 138 radnika, sa domaćom TV produkcijom: osam sati dnevno, vikendom čak i do 12 sati vlastitog programa! Plan je bio da se zaposli i do 200 ljudi i poveća domaća produkcija. I onda, kada su vlasti vidjele šta se dešava na ekranu, samo su nas napali, blokirali, pritisnuli… Sada nas je 50 zaposlenih, ne bavimo se više ni ugostiteljstvom, ni koncertima, solidna smo firma, svakog prvog u mjesecu, uprkos svim pritiscima, isplaćujemo platu, i laže svako pseto koje kaže da Face TV ne dijeli plate. Na početku, nakon prvog udara vlasti, bili smo stali par mjeseci, još jednom par godina kasnije i već pet godina smo firma koja redovno plaća svoje radnike. Ne zaboravi, ja sam nasilu bio direktor TVBiH nakon rata i nasilu sam naučio kako se i bez novca može napraviti prava televizija.