Večeras od 21 sat na Santiago Bernabeuu igra se najveći svjetski fudbalski derbi. Na samom početku u historiji njihovih okršaja, nije bilo tolikog rivalstva, ali jedan je događaj promijenio sve.
Već dugo između Real Madrida i Barcelone prevazilaze sportsku dimenziju, tako da su, recimo, i izbori za predsjedništva klubova snažno ispolitizirani.
Mrze jedni druge intenzitetom koji uistinu može šokirati
Phil Ball, autor knjige "Morbo: Priča o španskom nogometu", govori o ovoj utakmici "mrze jedni druge intenzitetom koji uistinu može šokirati".
Već tridesetih godina prošlog stoljeća, Barcelona je razvila reputaciju simbola katalonskog identiteta, suprotno centralizirajućim tendencijama Madrida. Kada je 1936. Francisco Franco pokrenuo državni udar, predsjednika Barcelone Josepa Sunyola, člana republikanske ljevice Katalonije, uhapsile su i pogubile Francove trupe bez suđenja. Sunyol je provodio svoje političke aktivnosti, posjećujući republikanske trupe sjeverno od Madrida.
Barcelona je bila na vrhu popisa organizacija koje će nacionalna frakcija pročistiti, neposredno nakon komunista i anarhista. Za vrijeme Francove diktature većina građana Barcelone snažno se protivila fašističkom režimu. Tada su, recimo, svi regionalni jezici i identiteti u Španiji bili potisnuti. U tom je razdoblju Barcelona dobila svoj moto "Més que un club" (Više od kluba) zbog svoje navodne povezanosti s katalonskim nacionalizmom, kao i zbog progresivnih uvjerenja.
Međutim, za vrijeme Francovog režima, Barcelona je kao klub imala koristi zbog dobrih odnosa s diktatorom na upravljačkom nivou, čak su mu dodijelili i dvije nagrade.
Povezanost visokih predstavnika Real Madrida i Francovog režima bila je neosporna. Za većinu Katalonaca Real Madrid je smatran "klubom establišmenta", uprkos činjenici da su predsjednici oba kluba, poput Josepa Sunyola i Rafaela Sáncheza Guerra, imali strašnih problema od Frankovih pristalica u Španskom građanskom ratu.
Na imidž oba kluba dodatno je utjecalo stvaranje Ultras grupa, od kojih su neke postale huliganske. Godine 1980. osnovana je Ultras Sur kao krajnje desna Realova ultras grupa, nakon čega je 1981. osnovana prvobitno lijeva, a kasnije krajnje desna, Barcelonina ultras grupa Boixos Nois. Obje su postale poznate po nasilnim radnjama, a jedna od najkonfliktnijih frakcija Barceloninih navijača, Casuals, postala je punopravna zločinačka organizacija.
Rivalstvo je počelo jednog uzavrelog ratnog dana
Za mnoge ljude Barcelona se i dalje smatra "buntovnim klubom", ili alternativnim polom "konzervativizmu Real Madrida". Prema anketama koje je objavio CIS (Centro de Investigaciones Sociológicas), Real Madrid omiljeni je klub većine španskih stanovnika, dok je Barcelona na drugoj poziciji.
Premda je iz Katalonije podrška Barceloni daleko veća od te regije, ostvarujući najbolje veze među mladima i građanima s ljevičarskom ideologijom, za razliku od navijača Real Madrida koji politički inkliniraju desnici.
Ipak, rivalstvo, pa i neskrivena mržnja, počeli su jednog uzavrelog ratnog dana.
Trećeg juna 1943. Real Madrid je kod kuće u drugom meču polufinala Copa del Generalísimo pobijedio Barcelonu 11:1. To je zapravo bio Copa del Rey preimenovan u čast generala Franca. Prva utakmica, odigrana na stadionu Les Corts u Kataloniji, završila je pobjedom Barcelone 3:0. Madrid se požalio na sva tri gola koja je sudija Fombona Fernández dopustio Barceloni, a domaći navijači izviždali su Real smatrajući da koristi grubu taktiku.
U Madridu je započela kampanja. Igrač Barcelone Josep Valle podsjetio je: "Novinski tisak u novinama DND i ABC napisao je svakakve zastrašujuće laži, stvarno užasne stvari, huškajući navijače iz Madrida kao nikada ranije."
Navijačima Barcelone zabranjeno je putovanje u Madrid. Ekipa Barcelone je vrijeđana i kamenjem zasuta čim je napustila hotel. Barcelonin napadač Mariano Gonzalvo rekao je: "Pet minuta prije nego što je utakmica počela, naš je kazneni prostor već bio pun novčića."
Golman Barcelone Lluis Miró rijetko se približavao svojoj liniji - kad je to učinio, bio je počašćen kamenicama. Francisco Calvet ispričao je sljedeću priču: "Oni su uzvikivali: Crveni! Separatisti! Sve je bilo izrežirano."
Identifikacija Madrida kao tima diktature, a Barcelone kao njegove žrtve
Real Madrid za pola sata je zabio dva gola. Treći gol sa sobom je donio i crveni karton za Barceloninog Benita Garciju, nakon što je izveo ono što je Calvet tvrdio da je "potpuno normalan potez". Do poluvremena je bilo 8:0. Katalonci ne da su igrali loše, zabrinjavajuće katastrofalno, poenta je u tome da uopće nisu željeli igrali.
Oba su kluba novčano kažnjena sa 2.500 pezosa. Iako je Barcelona uložila žalbu, to nije imalo nikakve razlike. Piñeyro je podnio ostavku u znak protesta, žaleći se na "kampanju koju su mediji vodile sedam dana protiv Barcelone, a vrhunac je bio sramotan dan u Chamartinu".
Prema nogometnom piscu Sidu Loweu, ta utakmica nije doživljena tragično među Kataloncima, već naprotiv, ima zavidno mjesto u historiji Barcelone. Ovo je utakmica koja je prvo formirala identifikaciju Madrida kao tima diktature, a Barcelone kao njegove žrtve.
Fernando Argila, rezervni golman Barcelone, rekao je: "Nije bilo rivalstva. Ni najmanje. Sve do te utakmice."
I tako je sve krenulo do dana današnjeg.