Više od 15 godina je prošlo, ali trenutak u historiji jednako je nadrealan koliko je bio i u svom vremenu.
Bila je subota, 10. januara 2004. i rijetki madridski novinari lijeno su se dovukli u klaustrofobičnu prostoriju bez prozora na stadionu Vicente Calderón. Barem je moralo biti tople kafe koja ih je grijala. Čekali su trenera Gregorija Manzana da na redovnoj konferenciji za medije ispriča standardne fraze i floskule i najavi prvenstvenu utakmicu s Athletic Bilbaom, s kojim je Atlético Madrid tih dana bio u utrci za plasman u tadašnji Kup UEFA. Zato im je izraz lica svima jednako i lako otkrivao iznenađenje i zbunjenost kada su se velika crvena vrata otvorila, a kroz njih ušetao Mirsad Hibić — nominalno kapiten momčadi koji je od Manzanova dolaska odigrao tek 70 minuta nogometa i to još u septembarskom teškom porazu od Valencije (3-0), piše Saša Ibrulj za Telesport.
Uredno zalizane kose, odlučnog i potpuno smirenog glasa, bez da je gubio vrijeme, Hibić je prvo uljudno pozdravio novinare, a onda kratko rekao — zbogom. Moja nogometna karijera od danas je završena, idem svojoj kući.
Priča se do svog početka mora vratiti još 15-ak godina unatrag. Tada je Mirsad Hibić, dijete iz rudarske obitelji iz sela Janjići pored Zenice, bio tek 16-godišnji tinejdžer koji je ušetao u svlačionicu stadiona Bilino polje i ondje zatekao novog trenera. Njegov Čelik, koji je još dvije sezone ranije bio u Prvoj jugoslavenskoj ligi, strmoglavio se sve do trećeg ranga natjecanja. Igrači iz drugih gradova su se brzo razbježali, nestalo je i novca i motiva i volje i želje, pa je priliku za dokazivanje, kako se ta posljednja opcija lijepo upakira, dobio lokalni trener Kemal Hafizović i grupica domaćih još uvijek golobradih mladića.
Nermin Šabić bio je ista generacija kao Hibić, Elvir Bolić dvije godine stariji, a već iskusnim se smatrao Senad Brkić s čitavih 20 kuka. Bila je to surova liga u kojoj se greške ne opraštaju, ali Hafizović je beskrajno vjerovao Hibiću. Pored njega je u zadnji red instalirao Željina veterana Vladu Komšića, čovjeka koji je odigrao više od 300 prvenstvenih utakmica i igrao u polufinalu Kupa UEFA, a mladi je Mirsad upijao i brzo postao lider momčadi koja je protutnjala ligom i uskoro bila na vrhu Druge savezne lige.
Šta bi bilo kad bi bilo omiljena je tema gotovo svih Zenici sličnih, manjih ili većih nogometnih centara u Bosni i Hercegovini, ali jedina je činjenica da je započeo rat i da se nogomet gotovo ugasio. Čelik je i bez toga računao da će veliki doći i razgrabiti njegove talente — prvi je u Crvenu Zvezdu otišao Bolić — a uskoro je na Hibićeva vrata zakucao splitski Hajduk. U julu 1992., dok su mnogi još uvijek vjerovali da će rat u BiH biti kratkog vijeka i da će se skoro završiti, Hibić je preselio u Split; najprije na posudbu u drugoligaški Solin, a onda je, malo-pomalo postao i Hajdukov standardni prvotimac.
Nije Splitu, kao što kasnije neće trebati ni Sevilli i Madridu, trebalo puno da zavoli Hibića.
Posebna je to vrsta nogometaša; jedan od onih za koje bi ste stavili ruku u vatru, za koje ste sigurni da su potpuno unutra, i da baš nikada nisu i neće dijeliti utakmice ili suparnike po važnosti. Svaka je jednako važna, svaka iduća je najvažnija i u svakoj treba pobijediti. Hibić je za svoje vrijeme i vrhunski čitao i razumio igru i bio svojevrsni prototip modernog stopera — s tek prosječnih metar i 86 bio je jako dobar u zračnim duelima, imao i solidnu tehniku, dovoljno smirenosti i samopouzdanja da stane na loptu i da započne izgradnju napada iz zadnje linije.
U jeku rata nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine gotovo da nije ni postojala, a velika većina igrača koji su nastupali u Hrvatskoj imali su i pravo nastupa za Vatrene u nastajanju. Hrvatska je 1992. primljena u FIFA-u, godinu kasnije i u UEFA-u, dok je BiH igrala tek neslužbene prijateljske utakmice protiv klubova. Međutim, za Hibića nije bilo nikakve dvojbe — on je previše volio svoj grad i svoju zemlju da ne bi čekao.
U junu 1993. BiH je putovala na svoje prve Mediteranske igre u Bari, a Hibić se našao u toj prvoj službenoj nogometnoj momčadi sastavljenoj od igrača iz Sarajeva i HNL-a. Štaviše, Hibić je u utakmici protiv Alžira postigao i prvi gol koji je neka službena selekcija BiH postigla — prvi u historiji. Ipak, to ga nije službeno ‘zavezalo’ za novu reprezentaciju, pa je u aprilu 1996. ozlijeđen doputovao u svoju Zenicu i ondje kao kapiten izveo momčad na prvu prijateljsku utakmicu protiv Albanije i već nakon početnog udarca bio zamijenjen. Nema nikakve dvojbe, ja sam Bosanac, vama pripadam, ovo je minuta kojom to želim potvrditi.
Nakon četiri godine i ukupno sedam trofeja te legendarnog četvrtfinala Lige prvaka protiv Ajaxa Hibić je — u kasnije kontroverznom transferu zajedno s Ivicom Mornarom — upravo te 1996. preselio u Španiju. Međutim, odmah po dolasku u Sevillu obnovio je tešku ozljedu ligamenata, pa za novi klub, koji će ispasti u Segundu, nije igrao sve do aprila 1997. i gostovanja kod Real Madrida.
Četiri sezone u Sevilli bile su ispresijecane povredama i nostalgijom za kućom. Kada mu se u zimu 1998. majka teško razboljela, Mirsad se vratio u Janjiće kako bi bio s njom i za Sevillu nije ponovno zaigrao sve do početka iduće godine. Upisao je ukupno 29 nastupa te sezone, a s novim ispadanjem odlučio je prihvatiti ponudu Atlético Madrida, s kojim je potpisao predugovor još za vrijeme sezone.
U njemu je stajala i klauzula da u slučaju da klub ostane u Segundi Hibić može ići, pa ga u ljeto 2001. Glenn Roeder odlučio za dva miliona funti dovesti u West Ham United. Javno je žalio menadžer što Hibić ne može debitirati u prvom kolu protiv Liverpoola jer nema radnu dozvolu, ali samo nekoliko dana kasnije službena je klupska internetska stranica obavijestila je navijače kako je dogovor propao. Navodno je Hibićev agent drastično promijenio uvjete i West Ham je odlučio izaći iz posla.
Nije to pretjerano smetalo Hibiću koji je u Segundi postao jedan od najvažnijih igrača momčadi. Zajedno s još jednim stoperom Joséom Garcíjom Calvom, vratarom Germánom Burgosom te napadačem Diegom Alonsom koji je utrpao 22 gola. Atletico se vratio u Primeru, a Hibić je dobio kapetansku vrpcu i bio čovjek od najvećeg povjerenja Luisa Aragonésa u njegove dvije godine na klupi Madriđana. U isto vrijeme Hibić je nosio i kapitensku traku u reprezentaciji Bosne i Hercegovine, koja se, kako to obično u nogometu biva kad su emocije uključene, pretvorila u najveću frustraciju.
Kraj 1990-ih i početak novog milenija bili su vrijeme u kojem je Nogometni savez djelovao kao poluamaterska organizacija, a nacionalna selekcija najčešće bila tek poligon za ispunjavanje privatnih interesa ljudi bliskih reprezentaciji. Putovalo se avionima koji su prokišnjavali, spavalo u noćnim klubovima, gubili su se ključni bodovi protiv Estonaca, Farana i Izraelaca. Onda se preko noći ta ludnica pretvorila u čudo — Blaž Slišković je poveo momčad na gostovanje u Kopenhagen kao janjad na klanje, a završilo je neočekivanom pobjedom i šansom za plasman na Evropsko prvenstvo u Portugalu.
Bila je to možda i najbolja Hibićeva partija u reprezentativnom dresu. Pobjeda nad Norvežanima nešto kasnije, zajedno s ostalim rezultatima u grupi koji su se nenadano poklopili, gurnula je BiH u baraž prije baraža — u zadnjoj utakmici protiv Danske pobjedom bi osigurala prvo mjesto i plasman u Portugal. Utakmica je sa suspendiranog Bilinog polja prebačena na Koševo na kojem se skupilo više od 35.000 ljudi; BiH je golom Bolića sustigla rano vodstvo Danaca, u zadnjih 10 minuta imala i igrača više, ali nije uspjela. I ostaje legenda da je tog dana, nakon što je dugo sjedio na terenu, Mirsad Hibić ušao u svlačionicu Koševa, sjeo pored Muhameda Konjića i rekao mu da je gotovo.
Bio je 11. oktobar 2003. i tog dana Hibić je slavio 30. rođendan.
Nakon povratka u Madrid Hibić više nije odigrao niti jednu utakmicu. Dva dana prije press konferencije zatražio je sastanak s predsjednikom Miguelom Ángelom Gilom Marínom i direktorom Tonijem Muñozom. Ugovor mu je važio do 30. juna te 2004., na stolu je navodno imao četiri ponude i razgovor o budućnosti bio je logičan. Hibić je zatražio raskid, na svoju štetu. Dva dana kasnije sjeo je pred novinare i objasnio — tijelo više ne može, dosta mu je treninga i igranja i putovanja, nedostaju mu porodica i domovina i novac mu nije važan, ima ga sasvim dovoljno.
Iako je za nogometaša bio premlad, Hibić je odlučio da više ne može igrati na vrhunskom nivou, ne može u svakoj utakmici biti najbolji, u svakoj ići na pobjedu i to je za njega značilo da je vrijeme za kraj. Ne želim biti unutra ako neću biti vrhunski.
Već par sedmica kasnije i Split i Andaluzija i Madrid i jedna velika igračka karijera bili su davna nogometna historija. Hibić se sa suprugom i troje djece vratio u svoje Janjiće u kojima danas živi ukupno 960 ljudi. Vratio se kući živjeti životom normalnog čovjeka, normalne porodice, daleko od reflektora, novinara i televizije, daleko od terena, stadiona i fudbala.
Historija je to u kojoj ime Mirsada Hibića, nekadašnjeg igrača Čelika, Hajduka, Seville i kapetana Atlético Madrida te reprezentacije Bosne i Hercegovine, ipak ostaje zauvijek upisano, i to kao jednog od najboljih i najvrijednijih koje je ova zemlja ikada imala.
