Kada je Rusija izvršila invaziju prije dvije godine, mnogi ukrajinski civili bili su suočeni s izborom. Neki su uzeli oružje da se pridruže borbi. Neki su volontirali na druge načine, kao što je izrada pancira, popravak opreme ili financijski doprinos.
Mykhaylo Palinchak otišao je u drugom smjeru.
“Za mene je jedina opcija bila uzeti svoj fotoaparat u ruke i učiniti ono što najbolje znam, svjedočiti i dokumentirati”, kaže fotoreporter u knjizi “Ukrajina: Ratni zločin”, koja sadrži snažne njegove slike i više od 90 njegovih vršnjaka.
Priče kroz fotografije
Pričanje priča Ukrajinaca, pružanje vizualnog zapisa užasa s kojima se svakodnevno suočavaju, postalo je važan dio ratnih napora i oblikovalo je percepciju javnosti širom svijeta. Mnogi od tih fotoreportera — neki ukrajinski, neki strani — bili su među prvima koji su ušli u oslobođene gradove i prikupili dokaze o zločinima koji su se dogodili.
"Nadam se da naš rad stoji kao oporuka i svjedok žrtvama i njihovim porodicama", napisao je Daniel Berehulak, koji je dokumentirao razaranje u Buchi, gdje su stotine civila pronađene mrtve, a Rusija je optužena za ratne zločine.
Nije, naravno, lako fotografirati se u ratnoj zoni, ali posebno je teško bilo Ukrajincima koji u njoj svakodnevno žive i brinu za sigurnost svojih porodica.
“Jedna je stvar kada ste kod kuće i vaši voljeni su sigurni i možete se posvetiti fotografiranju događaja koji se odvijaju, a sasvim je druga situacija kada nisu”, rekla je Oksana Parafeniuk, fotografkinja iz Kijeva.
Ali uzrok je previše važan da bi se zaustavio ili usporio.
“Ovo je moja zemlja,” rekao je Maxim Dondyuk, “i osjećam da je moja dužnost kao dokumentarnog fotografa i Ukrajinca uhvatiti ovaj historijski trenutak za sadašnjost i budućnost.”
Fotografije iz bolnice
U augustu 2022. fotografkinja Paula Bronstein dobila je ekskluzivan pristup ukrajinskoj vojnoj bolnici u regiji Donjecka.
Tamo je provodila 12-satni dan, radeći zajedno s ljekarima dok bi vojnici dolazili u prve redove. To je obično bilo drugo zaustavljanje ranjenih vojnika nakon stabilizacije na terenu.
“Puno toga što sam vidio bili su, nažalost, vojnici koji su odlazili u operacijsku salu na neku vrstu amputacije”, rekao je Bronstein. “Ozljede od mina bile su česte, (kao i) teške opekline.”
Nije bila sigurna šta se na kraju dogodilo s čovjekom na fotografiji iznad. Zadobio je ozljede glave i oka. Sljedeća stanica većine vojnika bila je bolnica u Dnjepru.
Bronstein još uvijek radi u Ukrajini jer je sukob postao rat iscrpljivanja.
“Trenutno stvari ne idu najbolje. Imalo je dobar publicitet", rekla je. "Šteta je, znate - uoči godišnjice, poželjeli biste da stvari idu na bolje."
Prizori veselja i ožiljaka
Kad je ukrajinski grad Kherson oslobođen nakon višemjesečne okupacije od strane Rusije, bilo je prizora veselja. Ali bilo je i dubokih ožiljaka.
"Kako su ukrajinske snage ušle u grad, razmjeri humanitarne krize, uključujući nedostatak vode i struje, postali su očiti", izvijestio je fotograf Finbarr O'Reilly. “Kherson, urbano središte s predratnim stanovništvom u stotinama hiljada, uglavnom je bilo bez grijanja, vode, struje, lijekova ili mobilne telefonije.
“Ruske snage ostale su samo s druge strane rijeke Dnjepar i učvršćuju svoje položaje. Prvi humanitarni zračni konvoji stigli su u Kherson za nekoliko dana, distribuirajući hranu hiljadama stanovnika. Tada je počelo granatiranje.”
Ubrzo nakon početka rata, fotograf John Stanmeyer otputovao je iz Poljske u Ukrajinu gotovo praznim vozom. A kad je stigao u Lavov, iznenadilo ga je koliko se Ukrajinaca kreće kroz istu stanicu, idući u drugom smjeru.
Ratna bol kroz prozore vagona
“Prvih nekoliko sedmica rata u Ukrajini natjeralo je gotovo tri miliona ljudi, prvenstveno žena i djece, da napuste sve”, rekao je Stanmeyer. “Njihovi očevi i sinovi ostali su da se bore protiv rata Rusije protiv susjeda. Na željezničkoj stanici u Lavovu vidio sam ratnu bol kroz prozore vagona.”
Umjesto da otputuje u Kijev kako je prvobitno planirao, Stanmeyer je ostao u Lavovu kako bi dokumentirao oproštaj pun suza na željezničkom kolodvoru.
“Mnogo dana nisam radio ništa osim što sam osjećao traume putnika”, rekao je. “Ono što se događalo također je palo na pamet mojoj majci prije 70 godina u Austriji. Tiho, meditirajući, počeo sam se vidjeti u licima svih kroz prozore voza.”
Mykhailo “Misha” Varvarych, ukrajinski vojnik, izgubio je obje noge nakon što ga je pogodio šrapnel. Ali nije klonuo duhom.
Kad ga je fotograf David Guttenfelder upoznao, Varvarych je vježbao u maloj bolničkoj teretani dok je čekao svoje protetske noge. Održavao je kondiciju, vježbajući padove i sklekove na paralelnoj prečki.
"Bio je očito odlučan i snažan mladić", rekao je Guttenfelder. “Mislim da sam ga gledao kako se bori ne samo sa svojim strašnim ozljedama, već i sa svojim identitetom, tek što je došao s prve crte ratišta gdje su mu njegova hrabrost i borbene vještine priskrbile nadimak 'Divljak'.”
Nakon što su vidjeli njegove vježbe u teretani, Varvarychovi saborci smislili su novi nadimak za njega: "Akrobat".
Ranjeni ukrajinski vojnici
“Ne znamo broj vojnika i civila koji su pretrpjeli amputacije u posljednje dvije godine, ali smo procijenili da se radi o desecima hiljada — brojevi vidljivi samo nakon topničkih bombardiranja polja Prvog svjetskog rata", rekao je Guttenfelder. "Moj interes i nada da ću fotografirati ranjene ukrajinske vojnike, poput Mishe, je pokazati i nezamislive razmjere patnje i nadahnjujuću hrabrost kojoj sam svjedočio ovdje u Ukrajini."
Jezive fotografije mrtve prirode Carol Guzy pokazuju šta je ostalo iza ruskih napada u Borodianki, Irpinu i Harkovu.
“Ostaci svakodnevnog života, zamrznuti u sablasnoj tišini u trenutku kada je vrijeme stalo”, napisao je Guzy u knjizi.
Slike nude više pitanja nego odgovora: Ko je tamo živio i šta se s njima dogodilo? Gdje su bili kad su se napadi dogodili? Šta su kuhali tog zadnjeg dana normale?
“Razbijeno staklo postaje metafora za uništene živote”, napisao je Guzy. “Preživjeli posjećuju gorko-slatke domove kako bi prebirali po komadićima svoje bivše stvarnosti, koje je nestalna sudbina spasila od bombardiranja. Drugi se nikada neće vratiti.”
Porodične fotografije
Među ruševinama uništenih domova nije neuobičajeno pronaći porodične fotografije.
Fotograf Giulio Piscitelli uvijek je oduševljen njima i uspomenama koje su možda zauvijek izgubljene: rođendan, novi auto, piknik.
“Životi otrgnuti od svoje normalne egzistencije ostavljaju sjećanja koja su izgubljena. Te fotografije, ti fragmenti života uništenih nasiljem, privlače me i tražim ih jer mi se čini da mogu reći šta je bilo, a sada više nije”, rekao je Piscitelli.
Želi da ljudi vide ove fotografije. Želi da ta sjećanja žive, čak i ako ljudi u njima nisu.
“Hiljade fotografija koje sam snimio s ovih porodičnih i osobnih fotografija pronađenih u ruševinama za mene su način očuvanja izgubljenog sjećanja na te ljude”, rekao je. "Način da se prisjetimo da je drugi svijet moguć", piše CNN.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.
