Novaliću i ostalima neka FK Željezničar posluži kao primjer. Kako se odlazi kad je teško.
Nakon poraza i istini za volju sramotne igre protiv Tuzla Cityja, pola funkcionera Željezničara ponudilo je ostavke. Sve go biznismen i dobročinitelj.
Jedini koji ima pravo imati bilo kakvu zamjerku na bilo šta je Jasmin Badžak, čovjek koji je iz najčistijeg entuzijazmajedini ostao da opskrbljuje klub kad su ga mnogi napustili. I što je najapsurdinije na 100. godišnjicu kluba.
Atmosfera koja je stvorena u zadnjih pola godine i više, nakon prekinutog prvenstva, sugerira da je Željo na izdisaju, a niko ne pita koji su to ljudi stvarno koji su doprinijeli da se i takva ekipa bori za bilo šta. Šta bi bilo da nije uopće pojedinaca koji održavaju jednu takvu instituciju.
Krenulo je prvo sa direktorom koji se uvrijedio zbog povišenog tona trenera, ali prava je istina da većina tih ljudi, u neko normalno vrijeme ne bi mogla "prismrditi" Želji.
Nakon još jednog poraza do izražaja je došla tobožnja čast i odgovornost. Svi su kao odgovorni zbog rezultata (neki dan došli na pozicije) i odoše. Nije njima svet ni Željo ni bilo šta, nego je istina da ih nagoni poriv za bježanjem kud ih noge nose, jer su pritisci neizdrživi.
Na kraju "otići će i ako treba" i Samir Cerić koji je koliko prekjuče došao da bude predsjednik Želje iz Londona.
FK Željezničar, oaza poštenja, časti i odgovornosti - kad ne ide ekipi. A da ide, ne bi ih čovjek motkom mogao otjerati, još bi se smatrali zaslužnima.
