Ni NATO ne može osigurati mir u švedskim zračnim snagama. Dapače, čini se da je jednim dijelom upravo u NATO-u i problem. Švedski piloti frustrirani su izvjesnim promjenama u odbrambenoj politici te skandinavske zemlje i mnogi razmišljaju o napuštanju službe.
"U jesen bi otprilike polovica borbenih pilota švedskih oružanih snaga mogla uzeti godišnji odmor ili dati otkaz", prenosi Business Insider navode sa švedske nacionalne TV kuće SVT.
Velik je to problem za dužnosnike NATO-a koji su posebno zainteresirani za švedske avione te desetke naprednih borbenih aviona kojima raspolažu švedske zračne snage.
Prvi veliki problem s kojim se suočavaju tamošnji piloti je, pomalo neočekivano, dob u kojoj mogu otići u penziju.
"U prošlosti su piloti mogli ići u penziju s 55 godina", objašnjava Jesper Tengroth, glasnogovornik Švedske udruge vojnih oficira. "Ali za one koji su rođeni 1988. ili kasnije, dob za odlazak u penziju podignuta je na 67 godina, bez ikakve financijske naknade."
"Preko noći, svima im je odjednom podignuta dob za odlazak u penziju", poručuje general bojnik Carl-Johan Edström, zapovjednik švedskih zračnih snaga. "Činjenica da se određeni broj pilota prijavljuje za dopust gotovo je 100 posto povezana s novim penzionim sporazumom."
Mnogi od tih pilota osjećaju se izdanima. Na valu ovog nezadovoljstva mnogi u Rusiji, naročito ruski državni mediji, trljaju ruke i iznova perpetuiraju ovu priču.
Kako za Business Insider tvrdi i Jan Kallberg, viši saradnik Centra za analizu evropskih politika, postoje i drugi razlozi za egzodus pilota.
"Generacijama se osjećaju maltretirano, a ovo s penzionim sporazumom tek je vrh ledenog brijega", ističe.
Problem su i relativno niske plate u usporedbi s civilnim sektorom, uključujući komercijalne aviokompanije koje su gladne pilota i spremne plaćati visoke plate.
Za razliku od američke vojske, čije osoblje prima naknadu za stanovanje, švedski piloti sami plaćaju stan. Ulazak Švedske u NATO mogao bi značiti i ponovno aktiviranje nekih zatvorenih zračnih baza, što bi zauzvrat zahtijevalo od pilota i plaćanje novih smještaja kada jednom prijeđu u nove objekte.
Geostrateški položaj Švedske upravo je od neprocjenjive vrijednosti za NATO stoga je takav ishod vrlo vjerovatan. Prethodno se NATO morao oslanjati na nekoliko baza na norveškoj obali kako bi projicirao moć u Barentsovo more. Švedska, dakle, nije samo veća nacija s većom strateškom dubinom od Norveške, već nudi pristup i Barentsovom i Baltičkom moru, uključujući baze na baltičkim otocima koje bi NATO-u omogućile efikasno suprotstavljanje ruskoj pomorskoj i zračnoj moći u strateški vitalnoj baltičkoj regiji.
Kallberg registrira i brojne druge probleme u švedskoj vojsci koji tek trebaju doći u fokus javnosti jednom kada se Šveđani u potpunosti integriraju sa zahtjevima NATO-a. Jedan je zasigurno činjenica da Švedska ima drugu tradiciju davanja vojnika u mirovne misije, ali nije navikla djelovati u većim formacijama za onu vrstu borbe velikih jedinica koja bi mogla okarakterizirati zahtjeve NATO-a.
No, dalje tvrdi Kallberg, unatoč svim ovim problemima Šveđani znaju šta moraju učiniti kako bi ispunili obaveze prema NATO-u: "Isporučiti trupe i imovinu."
