Sarajevska žičara puštena je u rad u maju davne 1959. godine, a povezivala je Bistrik (583 m/nv) sa Vidikovcem na Trebeviću (1160 m/nv).
Žičaru su projektovala i sagradila domaća preduzeća, a iz tadašnje Čehoslovačke, od preduzeća “Transeksport” naručen je samo pogonski dio. Na dolaznoj stanici na Vidikovcu kasnije je sagrađen istoimeni restoran, a svojom dužinom od 2.100 metara, trebevićka žičara bila je jedna od najznačajnijih u bivšoj Jugoslaviji.
Vertikalna visinska razlika između prve i zadnje stanice iznosila je preko 500 metara. Kabine, koje su primale 4-5 putnika, prevozile su putnike do Vidikovca za samo 12 minuta vožnje.
No, trebevićka žičara nije bila ni u prvim satima svoga rada pošteđena od vandalizma. O uništavanju društvenog dobra i neodgovornom ponašanju građana Sarajeva, pisalo je "Oslobođenje" već trećeg dana nakon puštanja žičare u saobraćaj, 8. maja 1959. godine.
Pogonski dio uspinjače uvezen je od preduzeća "Transeksport" iz Čehoslovačke, dok je sve ostalo izrađeno u našoj zemlji. Kabine je radilo preduzeće "Impola" iz Slovenske Bistrice, dok su "Termoelektro" Beograd, "Jelšingrad" Banjaluka, "Energoinvest" Sarajevo i neka druga, izradili su ostale uređaje i dijelove.
Pri puštanju žičare u pogon ispoljili su se brojni problemi sa prekidima saobraćaja i oštećenjima opreme, kao posljedica nedovoljne obučenosti osoblja pri montaži i eksploataciji. Nakon donošenja odluke o sanaciji, istu je izvršila firma METALNA iz Maribora koja je eliminisala većinu nedostataka, ali je određeni broj njih ostao, a koje su otklanjali radnici tokom svog rada.
Međutim, dugogodišnjim radom (period od 33 godine) dolazilo je do ozbiljnih problema, te su nadležne institucije zabranjivale daljnji rad žičare, a tako je bilo 1977, 1982, 1986, 1987, a posebno 18. 11. 1989. kada je rad žičare zabranjen od strane Zavoda "ZRMK" iz Ljubljane.
Primjedbe su bile takve prirode da su za njihovo otklanjanje bilo potrebna značajna finansijska sredstva. Nakon djelimičnog otklanjanja nedostataka, od komisije je dobijena dozvola za rad žičare, ali sa umanjenim kapacitetom i pojačanim režimom pregleda i kontrole sklopova i elemenata.
Zbog ratnih dejstava, žičara je doživjela totalnu devastaciju, a u međuvremenu je i njen životni vijek od 30 godina – istekao.
Iz arhive Oslobođenja - Prvi putnici: Grujo Novaković, Nisim Albahari i Ljubo Kojo
Jučer je na svečan način na polaznoj stanici u ulici Dimitrija Tucovića puštena u saobraćaj žičara Sarajevo-Trebević. Otvaranju je prisustvovao veliki broj građana, koji su ispunili čekaonicu žičare i plato ispred nje. Među prisutnima zapaženi su Grujo Novaković, Nisim Albahari, članovi Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine, Dane Olbina i Čedo Kapor, članovi Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine, Braco Kosovac državni sekretar za robni promet i drugi javni i politički radnici. Puštanje žičare u saobraćaj veliki broj Sarajlija pratilo je iz svojih kuća, okolnih ulica i bašta.
Poslije govora Ljube Koje i zahvale Ibrahima Slavića, direktora Gradskog saobraćajnog preduzeća, koji će voditi brigu o žičari, krenula je prva kabina ka Trebeviću. U njoj su bili Grujo Novaković, Nisim Albahari i Ljubo Kojo. Polazak prve kabine u 12,20 sati prisutni su pozdravili burnim aplauzom.
Izgradnja žičare u Sarajevu – građevinski i montažni radovi – počela je prije godinu dana, a pripremni radovi još 1956. godine. Ukupno je uloženo 221,000.000 dinara.
Iz Sarajeva na Trebević uspinjačom, sa koje se otkriva veoma lijep pogled na grad i okolinu, putuje se samo 12 minuta. U 50 kabina, koliko ih ima žičara za jedan sat, u oba pravca može se prevesti 800 izletnika. Uspinjača je snabdjevena sa svim sigurnosnim signalnim uređajima, kao i akumulatorom za slučaj nestanka struje. Na polaznoj i trebevićkoj stanici izgrađene su čekaonice u kojima se nalaze i mali bifei.
Šest hiljada vožnji za 2 dana
Kako je tada pisalo Oslobođenje, Od 12 sati, kada je žičara puštena u saobraćaj, pa do 20 sati, prevezlo se na omiljeno izletište Sarajlija nešto oko 3000 ljudi. Svi oni koji su toga dana htjeli da se provozaju žičarom, u tome nisu uspjeli. Najmanje 2000 Sarajlija ostalo je pred polaznom stankom sa neispunjenom željom. Slika prvog dana ponovila se i u ponedjeljak. Red za žičaru počeo se stvarati već u 12 sati. Od 14 do 20 sati naveče na Trebević je prevezeno nešto preko dvije i po hiljade građana.
Građani su se prvih dana žalili što žičara radi 'samo' do 20 sati, a ne do 22. Kasnijje je radno vrijeme produženo do 21 sat.
U intervju za Oslobođenje tadašnji direktor Gradskog saobraćajnog preduzeća Ibrom Slavićem kazao je da su za prva tri dana obavljene 9418 vožnje. "To najbolje pokazuje koliki je interes", kazao je.
O ponašanju građana prema žičari nije iomao lijepe riječi:
"Prvog dana posjetioci su sasvim uništili nove pokretne branike, tako da smo noću morali postaviti nove… Oko donje stanice posadili smo boriće i ukrasno šiblje i sve je to izgaženo… Na gornjoj stanici razbijeno je osam velikih stakala, a na donjoj pet… U nekoliko kabina oštećena su sjedišta i čak odvaljeni neki dijelovi… Djeca iz kabina bacaju kamenje za vrijeme vožnje. Zabranili smo unošenje vazdušnih pušaka u kabine jer su neki putnici pucali na prolaznike (!?)… Pored svega ovoga djeca se penju na stupove. Postavili smo table sa opomenama, ali to ne pomaže…", kazao je tada Slavić.
Kazao je da je bezbjednost putnika stopostotna.
"Samo, mnogi putnici proviruju iz kabina, a to je veoma opasno, posebno na ulazu i izlazu iz stanica jer je razmak između kabina i stupova svega dvadeset santimentara."
A, šta su trebali uraditi putnici ako žičara stane za vrijeme vožnje?
"Da sačekaju poziv osoblja a zatim otvore kutiju na stropu. U njoj se nalazi pismeno uputstvo i kanap. Poslije toga da otovre poklopac na podu i puste kanap do službenika od kojeg će dobiti sajlu i vreću i tako sići na zemlju. No, to treba uraditi samo u slučaju krajnje nužde. Sve eventualnosti su predviđene. Ako uspinjača stane, zbog nestanka struje, uključićemo dizel-agregat koji će kabine odvesti na stanicu. Istina, kabine će se ovako kretati šest puta sporije. Kao što vidite, do nekih većih smetnji ne može da dođe."
