Ljudi prolaze kontrolnu tačku vukući na točkovima kofere sa osnovnim stvarima po blatnjavom pločniku, prelazeći jednu od najvećih političkih granica u Evropi danas.
Po blijedom zimskom suncu u nedjelju popodne, Gleb Jegorov, 17, stigao je u Ukrajinu nakon što je prošao tampon zonu od 1,5 kilometar, pa pješački most preko klanca. Artiljerija odjekuje u daljini, piše u svojoj reportaži sa lica mjesta ugledni The New York Times.
Iza njega je separatistička enklava koju podržava Rusija, poznata kao Narodna Republika Lugansk, odakle je rekao da bježi kako bi izbjegao regrutaciju. Kaže da se jedva izvukao, nakon osmosatnog ispitivanja na separatističkoj strani prijelaza i da se više neće vratiti.
„Za mene tamo nema budućnosti“, rekao je.
“Šalju dječake na front i ne razmišljaju o tome da će možda umrijeti.”
Godinama su Narodna Republika Lugansk i njena druga otcijepljena ukrajinska enklava, Narodna Republika Donjeck, uglavnom bile ignorirane. Bila su to samo dva čudna mala politička entiteta, staljinisti s previše ezoteričnom unutrašnjom politikom da bi zaslužili pažnju vanjskog svijeta.
Ali sada, kada najveći rat u Evropi u posljednjih nekoliko decenija može zavisiti od njih, ponekad se čini kao da su Lugansk i Donjeck sve o čemu većina razmišlja danas.
S obzirom na to da je Ukrajina okružena ruskim snagama, Zapad upozorava da bi Moskva mogla iskoristiti ove dvije republike koje podržava Rusija kao pozornicu za napad "lažnom zastavom" na ruske civile - a zatim to navesti kao opravdanje za juriš preko granice.
Podjela između ovih mini-država i Ukrajine podsjeća na Berlinski zid – to jest, razdvajanje koje nije proizašlo iz jezika ili etničke pripadnosti, već iz politike u stilu Hladnog rata. S jedne strane linije fronta, na otprilike 400 kilometara, nalazi se Ukrajina, nacija nalik na zapadnjačku koja teži da se integrire sa evropskim demokratijama. S druge strane, oko 3,5 miliona ljudi živi u virtuelnim policijskim državama.
Vlada zabrinutost da će ove teritorije postati poprište katastrofe, bilo inscenirane ili slučajne, koja bi mogla dovesti do daleko šireg nasilja. Zalutala granata, na primjer, može pogoditi stambenu zgradu ili se može desiti teroristički napad na izbjeglice. Bez obzira na situaciju, Ukrajina bi bila okrivljena, a Rusija bi imala izgovor za invaziju.
Rusija, uprkos ponovljenim optužbama sa Zapada, kaže da nema namjeru da vrši invaziju na Ukrajinu, i da jednostavno želi da se poštuju njeni "legitimni geopolitički interesi".
Ukrajinska vojska je u nedjelju navečer izdala saopćenje u kojem se navodi da su separatisti u regiji Lugansk, podržani Rusijom, otvorili vatru iz teške artiljerije na njihov glavni grad "sa ciljem da okrive ukrajinsku vojsku".
"U nedostatku bilo kakve agresivne akcije ukrajinskih branitelja, sami okupatori dižu uzrak infrastrukturu na okupiranim teritorijama i haotično pucaju na gradove", navodi se u saopćenju. Ruske novinske agencije izvještavaju o artiljerijskim udarima u tom području. Trenutno nema izvještaja o žrtvama.
Iako napad na sopstvenu stranu da bi se okrivio neprijatelj može izgledati posebno zlokobno, to ne bi bilo prvi put da se to desi u osmogodišnjoj historiji ove dvije enklave.
Analitičari sumnjaju da su brojni nasilni događaji zapravo napadi pod lažnom zastavom. A insajdersko nasilje od strane ruskih sigurnosnih službi ili lokalaca već je godinama sastavni dio života u ovim republikama, sudeći prema informacijama ukrajinskih obavještajnih službi i dostupnim izjavama ptijatelja ubijenih.
Posljednjih dana, obje strane duž istočnog ukrajinskog fronta davale su zlokobna predviđanja o masovnim žrtvama u rudarskim i poljoprivrednim selima - i krive jedna drugu i prije nego što se to dogodilo.
"Ruska vojska i specijalne službe pripremaju teroristički napad, čije žrtve bi trebalo da budu stanovnici", upozorio je komandant ukrajinskih oružanih snaga Valerij Zaluzhny u saopćenju za vikend. “Neprijatelj to nastoji iskoristiti kao opravdanje za dovođenje ruske vojske kao ‘mirovnjaka’.”
U nedjelju je ukrajinsko ministarstvo unutrašnjih poslova objavilo izjavu u kojoj se navodi da ministarstvo informisanja u Narodnoj Republici Donjeck postavlja filmske ekipe na mjesta navodno predstojećih udara ukrajinskih dronova. "Svrha takvih akcija je demonizacija ukrajinske vojske", navodi se.
Narodna Republika Lugansk je u međuvremenu saopćila da njena služba sigurnosti - poznata kao M.G.B., jedna verzija imena koju koristi K.G.B. u Sovjetskom Savezu — otkrila radio-kontrolisanu autobombu duž rute kojom su se vozili autobusi koji su prevozili evakuisane. Ova tvrdnja se nije mogla nezavisno provjeriti.
Podižući tenzije, narodne republike su rekle da planiraju evakuaciju 700.000 žena i djece jer ukrajinska vojska planira napad. Zapadne vlade su se rugale ideji da će Ukrajina pokrenuti napad baš u trenutku kada je Rusija okupila, prema posljednjim američkim procjenama, 190.000 vojnika u blizini svojih granica.
Stanovnici separatističkih enklava koji su evakuisani u Rusiju imali su potpuno različite poglede na eskalaciju nasilja duž linije fronta, optužujući Ukrajinu da puca iz artiljerije na gradove na njihovoj strani.
Ukrajinski vojnici "stoje samo šest milja od nas i možemo ih dobro čuti", rekla je Ljudmila N. Zueva, 63, dok je tokom vikenda ulazila u Rusiju na graničnom prijelazu Matvejev Kurgan.
Enklave su se odvojile 2014. godine, a nakon što su to učinile, ulazak u ove regije duboko u istočnoj Evropi značio je putovanje u predjele odvojene od savremenog svijeta. Pontonski mostovi su postavljeni pored autoputeva dignutih u vazduh, koji prolaze kroz polunapuštene gradove i pored uništenih fabrika. Iznad ne lete komercijalni avioni. Letovi su okončani 2014. godine nakon što je oboren civilni avion.
Ono što se dešava u ovim republikama je nešto kao crna kutija.
Ulazak međunarodnih novinara na to područje može biti veoma izazovan. I samo jedna međunarodna grupa, posmatračka misija OSCE-a sa slabim mandatom, ima posmatrače na terenu.
Ali neke informacije su se pojavile.
Vojno i civilno rukovodstvo klackalo se između ruskih građana za koje se sumnja da su povezani s obavještajnim agencijama i lokalnih Ukrajinaca sa skromnim životopisima, a to je prekinuto nizom nasilnih čistki. U različitim vremenima, na visokim pozicijama bili su vlasnik škole za dresiranje pasa, čovjek koji je nastupao kao Djed Mraz u tržnom centru, operater u Ponziju i poznati boss organiziranog kriminala.
Nakon što su smijenjeni, separatistički lideri okrivili su ukrajinsku vojsku za atentate i zasjede za koje su zvaničnici u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine, rekli da su "u potpunosti domaći poslovi".
Možda najistaknutije ubistvo bilo je ubistvo predsjednika Narodne Republike Donjeck Aleksandra Zaharčenka, koji je poginuo u bombaškom napadu u restoranu 2018. godine, za kojeg je svaka strana upirala prstom u drugu.
Ali i prije toga dogodile su se druge krvave epizode, među kojima je i ona u kojoj je nekoliko separatističkih paravojnih komandanata i njihovih pristalica ubijeno u zasjedama 2015. Žrtva jednog napada bio je čovjek po imenu Aleksej B. Mozgovoj, proruski vojskovođa s nadimkom „Mozak” čijih pet tjelohranitelja se pokazalo nedovoljnim. Ubijen je i Mozgovojev sekretar za medije.
Jedan od njegovih saboraca, Pavel L. Dryomov, uputio je videoporuku predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu, okrivljujući prorusku stranu za međusobno nasilje.
„Jesmo li zbog toga intervenisali? Jesmo li zbog toga umrli?" pitao je.
Ubrzo je ubijen i Dryomov. Narodna Republika Lugansk okrivila je ukrajinske specijalne snage.
Ukrajinsko ministarstvo unutrašnjih poslova procijenilo je da je 200 ljudi poginulo u čistkama i ustvrdilo da je ruska vojna obavještajna agencija, G.R.U., organizirala napade.
Politika enklava je mješavina ruskog imperijalizma i nostalgije za Sovjetskim Savezom. Vihore se zastave sa srpom i čekićem, a u vladinim kancelarijama zvaničnici kače portrete Staljina i pravoslavnih hrišćanskih ikona.
„Kada je sve počelo, imala sam osjećaj da nisam povezana sa realnošću“, rekla je Marija Paseka, koja je napustila Narodnu Republiku Lugansk i prešla na stranu koju kontroliše vlada prošlog augusta. “Slagalica se nije slagala. Činilo mi se kao da je svima okolo rečeno nešto o čemu ja nisam ništa znala.”
U Ukrajini, priznala je Paseka, „postoje stvari koje treba poboljšati, poput vlade, plaća, cijena, životnog standarda. Ali jasno mi je gdje sada živim i da se približavamo Evropi, a ne da se vraćamo u prahistorijska vremena sa Rusijom.”
Prošlosedmično naređenje novog lidera Narodne Republike Donjeck Denisa Pušilina da se evakuiraju stotine hiljada žena i djece smatralo se posebno zlokobnim signalom.
Pušilin, koji je došao na tu poziciju nakon atentata na Zaharčenka, rekao je da je očekivao ukrajinski napad u kojem će biti ubijeni civili.
Dok su se hiljade ljudi ukrcale u autobuse i evakuisale u Rusiju, neki su iskoristili priliku da pobjegnu prešavši u Ukrajinu na jedinom funkcionalnom kontrolnom punktu: pješačkom mostu i kilometarskoj dionici za pješake gdje je primirje da se civilima omogući prelazak.
U subotu je Natalia Kasheyeva, 33, advokat, vukla Day-Glo žuti kofer dok je vodila svoje dvije kćerke kod bake i djeda da pobjegnu od nasilja.
„Osjećate pritisak“, rekla je ona o životu u Narodnoj Republici Lugansk.
Jegorov, koji je također napuštao ovu enklavu svojim zelenim očima koje su žmirkale na kasnopopodnevnom suncu, rekao je da je živio sa svojim djedom, ali da će sada živjeti sa svojom majkom u Kijevu. Rekao je da je prozreo ono što je nazvao lažnom, komunističko-revitalističkom politikom rukovodstva.
„Niko koga poznajem“, rekao je, „ne želi da se bori za Narodnu Republiku Lugansk“.
