Baš je vrag novembar – sve je isto, a isto ništa nije u novembru. Idemo redom.
Tog 5. novembra 2006. godine tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH Adnan Terzić bio je u New Yorku i u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija održao je žestok govor. Bio je to putokaz ili makar znakovi pored puta.
"Svi pozitivni procesi u BiH su blokirani od strane Vlade Republike Srpske i Srbije. Nerado ovo govorim i dosadašnje iskustvo me uči da imam razloga da sumnjam da ćete ove moje riječi shvatiti krajnje ozbiljno ukoliko sam visoki predstavnik to ne potvrdi. Ipak, sam obavezan ovu frustraciju podijeliti s vama – međunarodna zajednica i OHR odlučili su zažmiriti na jedno oko, svrstavajući očigledne separatističke namjere u ambijent bezopasne predizborne retorike", grmio je Terzić u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija.
Upozorio je da retorika stvara atmosferu čije je posljedice kasnije teško otkloniti i akcentirao:
"Rizikujući da izgubim vašu pažnju, moram istaći da regionalna politika prešutnog ali destruktivnog razumijevanja za Srbiju koja je navodno „izgubila Crnu Goru“ i „kojoj se otima Kosovo“ direktno doprinosi blokadi pozitivnih reformskih procesa u Bosni i Hercegovini".
Nije stigao ni da se vrati iz New Yorka, a na Terzića su zapucali munje i gromovi, sručeno je drvlje i kamenje, proglašen je neprijateljem. Tadašnji član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović odmah poručuje da se Terzić ne može tako ponašati, da mu slijedi oštar odgovor, da je sam na svoju ruku optužio „pojedince, čitav entitet dakle pola BiH, cijelu Srbiju i to neargumentovano pred očima i ušima svjetske javnosti“.
Udarili su na državnog premijera i drugi šefovi Republike Srpke, a boga mi, nije bilo malo ni onih važnih iz SDA koji su ga poprijeko gledali „zato što zakuhava“.
Šta god i kako god, Terzić je nakon dva mjeseca otišao s političke scene. Dobro upućeni u tadašnje političke igre i muljaže kažu da ga je uklonio sistem spojenih posuda u kojem su SNSD, SDA i HDZ.
Petog dana ovog novembra, 14 godina kasnije, visoki predstavnik Valentin Inzko raportirao je Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija o stanju u BiH.
"Međunarodna zajednica napravila je jednu ozbiljnu konceptualnu grešku tokom implementacije Dejtonskog sporazuma – nekim političarima smo prerano dali svoje povjerenje, a oni su iskoristili našu dobru volju da ponovo rasplamsaju nacionalističku politiku koja vodi podjelama, posebno od 2006.godine naovamo", kazao je Incko prije pet dana.
U ozbiljnim diplomatskim krugovima ovaj stav tumači se kao Inzkovo i priznanje međunarodne zajednice da je Terzić prije 14 godina bio potpuno u pravu.
I šta sad? Od tapšanja Terzićevog ramena ni državi ni njemu osobno nikakve koristi. Političari koje je su OHR i međunarodna zajednica gladili, duboko su podijelili ovu zemlju i prekrili je nacional-fašističkim rovovima. Zahvaljujući tome Milorad Dodik, Bakir Izetbegović i Dragan Čović postali su gospodari života i smrti i uspostavili su svoje režime u kojima je svakom od njih ponaosob odlično. Do građana im je kao do lanjskog snijega, a narode drže kao privatne štitove.
A gdje je Terzić koji je prvi i to u New Yorku „zakukurikao“? Sve na stranu, ali kada će konačno progovoriti jer šutnja nikad nije bila zlato. Šta je ono rekao Gerhardu Šrederu kada je uslovio svoj sastanak s njim, a moćni Nijemac to prihvatio.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
