Razmotrimo ježeve. Maleni su, okruglasti, oči im se sjaje i glasno dišu. Snimke pranja i šamponiranja istih uveseljavaju korisnike interneta diljem svijeta, a djeca ih hrane tanjirićima punima mlijeka. O njima su, između ostalih, pisali Engleskinja Beatrix Potter i književnik Branko Ćopić. Od svih životinja koje možete susresti noću, ježevi su zasigurno najradije viđeni.
No, ne i na Novom Zelandu. Ta omanja, spora i bodljikava stvorenja tamo se smatraju strojevima za ubijanje, piše The Guardian.
Novi Zeland je raj za ježeve. Dok su u Evropi na meti europskih borovih kuna, lisica i jazavaca, na Novom Zelandu ih vreba jako mali broj predatora. Kako ih pozicija na novozelandskom hranidbenom lancu ne sputava, oni slobodno i sretno krivudaju šumama i vrtovima, gdje proždiru nevjerojatan broj autohtonih životinja.
Izuzev nekoliko šišmiša, Novi Zeland nema autohtonih sisavaca koji žive na tlu. Ptice koje žive na Novom Zelandu na to su se prilagodile. Kiviji, primjerice, ne lete, a gnijezde se na tlu. Kada su na Novi Zeland doneseni hermelini, mačke, američki štakoraši i štakori, nastupio je pravi haos. Počeli su jesti rijetke insekte i jaja ptica koje se gnijezde na tlu te ubijati netom izlegnute piliće.
Ježevi također doprinose tom haosu. "Sve nam je jasnije koliko štete mogu prouzročiti", rekao je za The Guardian Nick Foster, doktorand na Univerzitetu Otago u novozelandskom gradu Dunedinu koji proučava ježeve.
Jedan predani jež pojest će brojne autohtone guštere, jaja ptica i veta, velikih cvrčaka koji ne mogu letjeti, a koji žive samo na Novom Zelandu. Naučnici su jednom prilikom u trbuhu jednog ježa pronašli 283 nožice veta. "To znači da je taj jež u periodu od 24 sata pojeo oko 60 tih životinja", rekao je Foster. "Bila je to prava gozba, banket."
Kako bi dokučio gdje se ježevi sve kreću, Foster ih hvata i oprema GPS oznakama. To znači da se po noći s vojnim termo dalekozorom na glavi smuca šumama i grmljem. "Ganjate te životinje koje teže oko 600 grama. Nekad mi se čini da pretjerujem što se koristim svom tom opremom", rekao je Foster te dodao da su mu GPS podaci otkrili da ježevi imaju poprilično velik radijus kretanja. Jedan se čak popeo na jednu planinu te dosegao nadmorsku visinu od 2.000 metara.
Novozelanđani pokušaj istjerivanja ježeva iz zaštićenih nastambi vide kao ključnu aktivnost. Ta je zemlja pokrenula opsežnu kampanju koja za cilj ima istrebljivanje predatora do 2050. godine. To će, kažu, postići pomoću zamki, lova i otrova. Foster radi na konzervatorskom projektu Te Manahuna Aoraki, projektu čiji se sudionici nadaju da će 310 hiljada hektara osloboditi od terora predatora. Novi Zeland uspio je neke svoje manje otoke očistiti od predatora. Eliminacija predatora na Sjevernom i Južnom otoku, dvama najvećim novozelandskim otocima, pokazala se kao popriličan izazov.
Taj je zadatak tim teži jer je noćna mora za odnose s javnošću. Američke štakoraše, štakore i hermeline, s obzirom na to da imaju oštre zube koji se jasno vide kada se kese te da nisu tradicionalno lijepi, javnost prihvaća kao zle uljeze koje treba istrijebiti. Ježevi se, međutim, smatraju - slatkima.
Kada je riječ o uništavanju ježeva, Foster kaže da se oni koji ga poduzimaju suočavaju s "psihološkom barijerom". On kaže da su neki istraživači taj problem nazvali "učinkom Beatrix Potter".
Potter, inače prirodoslovka i konzervatorica, tokom svog je života napisala i ilustrirala brojne knjige za djecu u kojima su životinje, pa i ježevi, bili glavni likovi.
Uz to, Novozelanđani europskog podrijetla osobito su privrženi ježevima. Ježevi su na Novi Zeland doneseni namjerno, kako bi kolonizatore podsjetili na vrtove koji su se nalazili pored njihovih starim domova. Kako je broj uvezenih ježeva rastao, uvoznici su ih počeli gubiti. Nekoliko ih je 1890. godine pobjeglo iz jednog golubarnika u Christchurchu. Bjegunci su se potom otisnuli u nepoznato i razmnožili. Historičari su 1916. napisali da ježeva u divljini ima "nevjerojatno mnogo".
Broj jedinki ježa koje žive u Novom Zelandu danas nije poznat, ali zna se da ih ima više nego u Velikoj Britaniji. Procjenjuje se da dva do četiri ježa žive na jednom hektaru zemlje. Ako su uvjeti optimalni, može ih biti i osam.
"Zamislite veliki broj i ima ih vjerojatno više od toga", rekao je profesor Philip Seddon, direktor programa Upravljanje divljim životinjama pri Sveučilištu Otago.
"Predloženo je da ih se otpremi nazad u Britaniju", rekao je Foster. "Evropskim ježevima u Europi ne ide najbolje. Ima ih dosta, ali populacija im pada."
Foster, međutim, tu ideju smatra neizvedivom zbog pitanja biosigurnosti, logistike i troška.
Naučnicima je ipak žao nesretnih ježeva. Nisu oni krivi što su završili na Novom Zelandu, tamo se odlično snašli i zbog toga postali egzistencijalna prijetnja drugim vrstama. Naglašavaju da se eliminacija mora provesti pomoću humanih zamki te na strateški način. Ne treba se samo otisnuti među njih i početi ih nemilice ubijati.
"Ne mrzim ja ježeve", rekao je Foster. "Oni su zanimljivi, pametni i karizmatični… Niko ne želi da se oni pate."
Seddon kaže da oni ne pokušavaju ubiti stvari. "Pokušavamo za vrste oko nas život učiniti boljim. Imamo obvezu brinuti se o onima koji na tim mjestima trebaju biti", dodao je.
Foster kaže da je uništavanje ježeva na nekom području više pitanje etike, a ne konstantne kontrole populacije, jer će se morati svaka generacija nanovo ubiti. "Najbolje čemu se možete nadati je da ćete to napraviti jednom i ispravno. Ako sve ježeve uklonite s nekog područja, tada ubijanje prestaje."
