Ove godine neću objaviti onu priču napisanu na dan kada si otišao u vječnost.
Neću ni zapis iz moga dnevnika ratne novinarke. Nema smisla komandante, sve su pogazili.
Da mogu, samo bih ti rekla da ništa od onog što si im ostavio u amanet, nisu ispoštovali.
Električari su postali "bogovi i batine", a radnici robovi.
Borce su ti izdali i prodali. Umiru u teškim mukama, bez novca da se liječe.
Često skupljamo pomoć za njih. Za tvoje, naše borce. One kojima si vjerovao.
Njih su prve izdali, sebi su sagradili po nekoliko kuća, oni od kojih si u ratu zazirao.
Djecu boraca su otjerali odavde, komandante. Za njih ovdje nema posla, jer su svojoj djeci osigurali i izmislili radna mjesta, njihova djeca robovlasnici su djece tvojih boraca, komandante.
Odlaze iz države tvoji borci i njihova djeca za koju si život dao, jer su od nje napravili vlastelinske posjede, oni koji srama nemaju, a Boga se ne boje. A nas robljem.
Ja ću ove godine odšutati, od mene si zaslužio da ti ime ne stavljam uz ove, koji ti u ratu nisu na kilometar smjeli prići.
Znaš, oni sad pričaju, ali ne o tebi, nego mitove o sebi.
Tebe spomenu da bi sebe uzdigli.
One noći, prije nego ćeš zakoračiti u vječnost, napisao si posljednju rečenicu: "Nestalo je struje". Od tada smo u mraku, dubokom, bolnom, poganom, komandante.
Onu priču možda objavim ponovno nekad, ako se u ljude vrati ono na šta si ih ti upućivao.
Tebi je mjesto u najljepšim dženetskim baštama, a ne na pozornicama trivijalnih političkih govora.
(Niha Džanić)
