Većina Bosanaca i Hercegovaca ljetovanje provodi tradicionalno u Hrvatskoj. I kao i svake godine, ponovo se vode rasprave o cijenama. Većina misli da su cijene prevelike i da je sve preskupo.
S druge strane, čini se da i Hrvati isto misle, ali ugostitelji i iznajmljivači smještaja žele stvoriti elitni turizam u čemu ih nezvanično podržava i Vlade Harvatske.
Hrvatski novinar Branimir Perković objavio je na Indexu kolumnu u kojoj je savršeno sve objasnio. Prenosimo ga u cijelosti:
"Svijet je opet u ravnoteži, bar ako je suditi po Hrvatskoj. Turistička sezona je jako dobra, znatno iznad očekivanja. Polako se vraćaju i teme koje se folklorno pojavljuju usred turističke sezone; broje se automobili na graničnim prijelazima, popunjenost apartmana, prognozira se godišnja zarada od turizma. Vratile su se i vijesti o strancima koji su zaključili da su japanke i par litara vode sasvim dostatni za uspon na Velebit i Biokovo, brojnost kojih je jako dobar indikator broja turista. Ali najvažnija tema, koja se reciklira iz sezone u sezonu, su cijene u turističkim središtima.
Hrvatska je u zadnjih nekoliko godina definitivno napredovala, što se može vidjeti iz toga da je neformalnu turističku inspekciju cijene kave zamijenila građanska kontrola cijena boce viskija i pizze. Osim neformalne cjenovne inspekcije napredovala je i domaća ekonomska znanost, pa je tako bivši dekan Ekonomskog fakulteta Zagreb predložio da se zabrani rad trgovina iza 18 sati da bi se turiste prisililo na trošenje novaca u restoranima.
Upravo su turisti ti koji kažu da su stanovnici Hrvatske jako plemeniti. Pa eto ta plemenitost ide toliko daleko da bi prisilili strance da jedu u restoranima po znatno nižim cijenama.
Naravno, ne radi se o tome da su Hrvati toliko plemeniti, nego o tome da je trenutni dominantni društveni narativ po pitanju turizma kontradiktoran. S jedne strane Hrvatska želi graditi tzv. "elitni turizam", što je uglavnom šifra za to da trebaju dolaziti samo najbogatiji Nijemci koji će biti nezamjetni, a puno će trošiti. S druge strane većina ljudi u Hrvatskoj smatra da je kava od 30 kn na Stradunu ili pizza od 100 kn u Starom Gradu na Hvaru preskupa, da konobari i kuhari trebaju imati visoke plaće i da si prosječna obitelj iz Slavonije treba moći priuštiti odmor na obali.
Nema ništa loše u tim željama. Problem je što su jednostavno kontradiktorne. Konobar ne može imati visoku plaću ako nije istodobno visoka cijena kave, kuhar ne može očekivati visoka primanja ako će se njegova jela prodavati po prisilno niskoj cijeni, elitni gosti ne žele dolaziti u zemlju gdje su niske cijene i samim time usluga loša. Jer, realno, ne jedu turisti pizzu od 100 kn primarno da se zasite, nego zbog toga što je to pizza u jednom od najljepših regija na svijetu, na odličnoj lokaciji i uz dobru uslugu.
Da im je isključivo do gladi, uzeli bi smrznutu pizzu u trgovačkom centru i sami je ispekli u apartmanu. Ima čak i onih koji, kao bivši dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, tvrde da su to siti turisti te da će ako se zabrani rad trgovina iza 18 sati isti koji su kupovali smrznutu pizzu nahrupiti na restorane u kojima je pizza 100 kn.
Zbog čega uopće opsesija cijenama?
Da bi vlasnik restorana ili kafića održavao uslugu na visokoj razini i na lokaciji s visokim najmom, uz to i dobro platio konobare i kuhare, mora naplatiti kavu u povijesnoj jezgri ili na rivi uz more 30 kn, a pizzu 100 kn. Ne mogu skupa egzistirati skupi najam, visoke cijene konobara i kuhara, vrhunski uređen objekt, odlično pripremljena hrana i očaravajuća lokacija s kavom od 8 kuna i pizzom od 40 kuna.
Zbog čega uopće opsesija cijenama u turističkim središtima u jeku sezone i usred najskupljih lokacija? Zbog čega je mjerilo baš cijena kave na Stradunu, jednoj svjetski poznatoj lokaciji, ili cijena pizze u restoranu koji zapošljava najbolje konobare, najbolje pizza majstore i plaća skupu lokaciju usred turističkog središta? Cijene drastično padaju svega nekoliko stotina metara izvan samih središta turističkih mjesta.
Sve da te cijene i jesu prenapuhane te ih ljudi plaćaju da bi se pohvalili kako su jeli pizzu od 100 kn i pili kavu od 30 kn, zbog čega nekoga tko ne želi plaćati te statusne simbole to smeta ako ima izbor da kavu i pizzu jede za puno manje tek nekoliko stotina metara od središta turističkih mjesta? Nitko nije prisiljen platiti pizzu 100 kn zbog pogleda na more ili kavu 30 kn zbog lokacije u samoj povijesnoj jezgri grada starog nekoliko stoljeća.
Čudno je da strani turisti ne vide ništa sporno u tome da se dodatno naplati sama lokacija, središte grada starog nekoliko stoljeća i ispijanje kave na mjestu kojim su nekada prolazile primjerice legije Rimskog carstva ili Ivan Gundulić, a neki Hrvati smatraju da bi cijena kave na takvim lokacijama trebala biti kao u kafiću na benzinskoj stanici uz autocestu.
Ne dolazi turist iz Njemačke da bi pojeo pizzu
Turizam je primarno doživljaj, iskustvo, priča i avantura. Ne dolazi turist iz Njemačke u Pulu da bi se najeo pizze, nego da doživi nešto novo, vidi nešto lijepo, opusti se u dobrom ambijentu. I spreman je platiti pizzu 100 kn za to iskustvo. Visoko cijeni lokaciju, povijest, ozračje i uslugu, a ne komad tijesta s rajčicom, sirom i šunkom. Naravno, kada plaća lokaciju, očekuje i da pizza bude zadovoljavajuće kvalitete, ali to mu nije glavna motivacija. Pizzu može pojesti bilo gdje tamo odakle je došao i sigurno nije prelazio stotine kilometara zbog nje.
Tako da cijena kave nije 30 kn, a cijena pizze nije 100 kn. To su cijene lokacija, povijesti, ambijenta, iskustva, prestiža i kvalitetne usluge. Cijene samog zrna kave i tijesta prelivenog sokom od rajčice je nebitna. Onaj tko želi platiti isključivo materijalni dio to može učiniti na nekoj drugoj lokaciji, par minuta hoda udaljenoj od središnjih lokacija.
A Stradun, Kalelarga i Dioklecijanova palača imaju svoju cijenu. Svako tržište ima svoje potrošače s različitim preferencijama. Netko ne želi platiti visoku cijenu zbog lokacije i to je sasvim uredu. Ali nema se što zgražati nad tim što je netko drugi voljan platiti dodatno zbog vrhunske lokacije.
Za to što želi, ali ne može platiti zbog toga što ima premala primanja, nisu mu krivi turisti, nego relativna nerazvijenost njegove vlastite države, za što nisu krivi stranci, nego isključivo sami građani RH, koji zbog straha, krivih odluka, biranja i zagovaranja uvijek istih politika te vlastitih zabluda sprječavaju gospodarski napredak vlastite države".
