Što će se dogoditi s jednim od najsiromašnijih mjesta na svijetu ako nasumično odaberete više od 10 tisuća najsiromašnijih obitelji te svakoj od njih darujete 1.000 dolara bez ikakvih uvjeta?
Zvuči kao neki eksperiment ludog znanstvenika, no to je stvaran projekt istraživača sa Sveučilišta Kalifornija, Berkley, Princeton i San Diego. Oni su svijetu predstavili rezultate prve takve studije koja bi trebala rasvijetliti neke od trajnih mitova o učincima direktnog davanja gotovine siromašnima u Africi.
Na desetke je prijašnjih studija otkrilo kako davanje izrazito siromašnim ljudima novca koji za njih predstavlja znatnu svotu može trajno promijeniti život. To i ne zvuči previše iznenađujuće, no ova je studija postavila drugačije pitanje - a što je sa susjedima tih ljudi?
Recimo da živite u dubokom siromaštvu ruralne Kenije, a ljudi iz kuće do vaše dobivaju velik novac sasvim slučajno - dok vi ne dobivate. Čini li to i vama opće dobro, ili je sreća vašeg susjeda vaša nesreća, ako primjerice dođe do povećanja lokalnih cijena? Ako ostavimo po strani izravne primatelje novca, što takvi novčani transferi čine lokalnim ekonomijama?
Radeći u okrugu Siaya, u ruralnoj zapadnoj Keniji, istraživači Dennis Egger, Johannes Haushofer, Edward Miguel, Paul Niehaus i Michael Walker proveli su pet godina i potrošili više od 10 milijuna dolara kako bi došli do odgovora na ta pitanja, a koje je ovih dana objavio Washington Post..
U suradnji s dobrotvornom tvrtkom GiveDirerect, proveli su ispitivanja tisuća ljudi u selima koja su nasumično odabrana da primaju novac, kao i u selima koja nisu dobila novac. To im je omogućilo da učine nešto što niti jedan istraživač nije pokušao prije - koristiti randomizirano kontrolirano ispitivanje za prepoznavanje i mjerenje utjecaja podjele gotovine na čitavo područje.
Njihova otkrića su značajna: novčani transferi koristili su cjelokupnom lokalnom gospodarstvu, a ne samo direktnim primateljima. Kako je novac cirkulirao kroz cijelo područje, i one obitelji koje nisu izravno dobile ništa ipak su imale pozitivnih efekta.
Jednako važno, negativnih učinaka gotovo nije bilo - nije bilo povećane potrošnje na luksuz poput cigareta, alkohola i kocke. Ljudi nisu radili manje, stope nasilja u obitelji nisu se promijenile, niti je više djece napustilo školu. Razine nejednakosti u lokalnom dohotku nisu se promijenile. Suprotno uobičajenom strahu, program je imao minimalan učinak na cijene: inflacija je porasla za manje od 1 posto.
Međutim, ono što je učinilo studiju zaista prijelomnom je činjenica da je bila golema - podijeljeni novac iznosio je više od 15 posto BDP-a na području djelovanja, dopirući do 10500 kućanstava od njih 60-ak tisuća. Bacanje toliko novca u lokalno gospodarstvo rađa očekivanje prosperiteta zajednice. Ali, koliko?
To je, ispostavilo se, prijeporno pitanje. Studija je imala ogroman učinak, na svakih 100 dolara koji su dani najsiromašnijim kućanstvima generiralo je dodatnih 250 do 270 dolara BDP-a. To je ogroman broj, ne samo po afričkim, već globalnim standardima.
Kako to? Budući da vrlo siromašni troše svoj novac lokalno, a trgovine u kojima ih troše, zauzvrat ih ponovo troše lokalno, lančani učinak koji potiče potražnju i povećava prihod za male tvrtke u cijelom tom području. Istraživanje je našlo neke dokaze - iako ne uvjerljive - da su lokalne plaće porasle, možda snažnije u selima koja su izravno primala novac nego u susjednima.
Ovo je, naravno, samo jedna studija u jednom području jedne zemlje, a generalizacije su uvijek opasne. Istraživanja ovakvog tipa su skupa za provođenje i potrebne su godine za analizu, što je ključni razlog zašto se slično nije pokušalo prije.
Ali ovi rezultati sugeriraju da bi se to moglo promijeniti, jer sada postoje empirijski dokazi o pozitivnim efektima darivanja novca izravno siromašnima te se ruše predrasude kako sirotinja s novcem ne bi ni znala što činiti, već bi se samo uvukli u probleme
