Da je do kraja sezone ostalo deset kola, a ne samo četiri, i da nogometaši Zrinjskog izgube svih deset utakmica, a Sarajevo i Željezničar dobiju isto toliko, klubovi iz glavnog grada Bosne i Hercegovine opet ne bi uspjeli preskočiti Mostarce na tabeli Premijer lige Bosne i Hercegovine!
Samo ovaj podatak pokazuje svu agoniju koju prolaze dva kluba koja su sigurno najveća u BiH po ugledu i tradiciji, ali koji iz godine u godinu kao da se više bave „dvorskim spletkama“ i borbama za prevlast unutar klupskih struktura (dovoljno je pogledati koliko se predsjednika, direktora, sekretara, članova uprava, a kod pojedini i famoznih investitora... promijenilo posljednjih godina) nego onim zbog čega su tu – a to je izgradnja stabilnog sportskog i poslovnog okruženja u kojem će navijači, napokon, dobiti produkt kakav i zaslužuju – a to je stari dobri FUDBAL u kojem će biti važno ko je trener ili centarfor, a ne da glavne zvijezde budu kojekakvi klupski administrativci i operativci i da se više priča o klupskim sjednicama nego utakmicama, da važniji budu finansijski izvještaji nego učinak na terenu.
Besmislene najave
Ovako nemoćni, barem kad je plasman u pitanju, sarajevski klubovi, „kombinirano“, nisu izgledali još od 2009. godine. Tada je također Zrinjski bio prvak sa 57 bodova iz 30 susreta, Sarajevo je završilo sezonu na petom mjestu sa 49, a Željo tek na devetom sa 42.
Sedam godina kasnije, Mostarci su se također domogli naslova (69 bodova), a tandem iz glavnog grada prvenstvo je okončao na pozicijama identičnim onim aktuelnim, Sarajevo četvrto sa 57 bodova, Željo peti sa 55.
Nažalost, godine nedomaćinskog poslovanja, da ne kažemo bahaćenja bez granica, prodaja svakojake magle, zamlaćivanja javnosti besmislenim izjavama i najavama evropskog „ovog ili onog“, bez ikakvog pokrića, suvislih procjena i računica, dovele su oba kluba na rubu ponora i toga da one naizgled sporedne, navijačima dosadne administrativne stvari i procedure postanu prioritet.
Rasulo kakvo je doživio Željezničar prošle sezone malo ko bi poželio i najgorem neprijatelju, a slično se dešavalo i na Koševu, gdje je bordo tim prokockao ogromnu bodovnu prednost i ostao bez trofeja. Naravno, svemu su prethodili potresi u upravama, podaci o dugovanjima, neispunjenim obećanjima....
Uprkos navodnim „konsolidacijama“ na Koševu i Grbavici, i nova sezona, već na izmaku, nije ofarbana mnogo ljepšim nijansama.
Kako su završili prošlu, tako su nastavili i ovu. Zaista tragikomično zvuči da Sarajevo i Željo u ovom momentu imaju, kombinirano, nevjerovatna 72 boda manje od vodećeg Zrinjskog, Željo dvostruko manje od Mostaraca (istina i uz utakmicu manje)!
Zajedno su u 29 kola osvojili 80 bodova, samo četiri više od mostarskog kluba!
Nije to znak nekakvog svemirskog kvaliteta Zrinjskog, mada treneru Sergeju Jakiroviču i njegovim igračima treba skinuti kapu na ovosezonskoj superiornosti u Premijer ligi BiH, koliko potpuno odsustvo bilo kakve suvisle vizije u redovima sarajevskih velikana.
I ovih minus 72 nije sramota igrača i trenera, već onih koji su ih doveli, stvorili ambijent u kojem će sportski segment biti tretiran kao nužno zlo i onih koji su vjerovali da se njihova vlastita nesposobnost može pokriti uspjesima na terenu.
Šamar za šamarom
A još kad, normalno, rezultati izostanu, kreće alibi priča.
Tako se najavljuje takozvano podmlađivanje ekipe, a dovode pojačanja od 30 i kusur godina, ili igrački kadar pravi po sistemu "ko god došao, dobrodošao, samo dok ne traži ništa“, a istovremeno sanjaju nekakvi evropski snovi i milioni, dok na terenu, iz kola u kolo, sijeva šamar za šamarom, jedan gori od drugog...
Da li je normalno da FK Sarajevo, sve sa investitorom, nije u stanju u devet ovosezonskih utakmica protiv tri vodeća tima Premijer lige (Zrinjski, Tuzla City, Borac Banja Luka) osvojiti više od dva mizerna boda ili, što zvuči još šokantnije, da je Željo posljednju prvenstvenu pobjedu u gostima postigao još u decembru 2020. godine!?
Pa, teško da bi juniorski timovi imali lošiji učinak od ovog, a ne takozvani profesionalci koje su uprave kovale u zvijezde, često pod vodstvom dobro plaćenih stranih trenera!
Istina, na Grbavici su bili malo mudriji, pa se nisu rasipali velikim obećanjima i najavama.
Pružili su se koliko su mogli, oslonili na domaći kadar, popunjavajući ga mahom neafirmiranim igračima, željnim dokazivanja, dovoljno da se bez prevelikog stresa (čitaj straha od ispadanja) prebrodi još jedna mučna sezona u očekivanju nečega!
Čega, teško je reći, pogotovo što od najavljivanog investitora već duže nema ni traga ni glasa...
S druge strane, na Koševu imaju i investitora, koji je i glasan i jasan, no njegovu „muziku“ ne prate izvedbe na terenu.
Koševom je u posljednje dvije sezone prodefilovalo toliko zvučnih igrača (za naše prilike), da se sigurno mogla napraviti reprezentacija Premijer lige, ali šta to vrijedi kad to niko nije niti uspio niti znao iskoristiti!
A kako se poslovalo u FK Sarajevo, neka za primjer posluži podnošenje već tri krivične prijave protiv bivših čelnika kluba koje je podnijelo aktuelno rukovodstvo...
Kao jedine svijetle tačke, ostaju oni koji su uvijek tu, a to su navijači. Jedini koji dolaze i kad se pobjeđuje i kad gubi...
