Međunarodni poredak nakon Drugoga svjetskog rata često se opisuje kao proizvod američke snage. Zajedno sa svojim saveznicima, pobjedničke Sjedinjene Države nametnule su svoju volju ostatku svijeta, stvarajući institucije i norme koje su služile njihovim interesima i osiguravale njihov primat. No, u često nedovoljno cijenjenom stepenu, taj je poredak također proizvod umjetne slabosti Njemačke i Japana. Tri četvrtine vijeka nakon 1945. obje su zemlje svjesno izbjegavale status velike sile i slijedile su pacifističke pristupe vanjskoj politici. Drugim riječima, u središtu poslijeratnog poretka je jedinstveni status treće i četvrte ekonomije svijeta. Iako se taj poredak mnogima na Zapadu čini prirodnim, temelji se na nedvojbeno neprirodnom stanju: prisilnom pacificiranju dviju zemalja koje su – zahvaljujući geografiji, demografiji i historiji – predvidljivo postale regionalni hegemoni u prijeratnoj modernoj eri .
Ruska invazija na Ukrajinu – i rastući antagonizam između Sjedinjenih Država i Kine – prijeti da će narušiti status quo, a s njim i Pax Americanu, koja se održava od kraja Drugog svjetskog rata. Kao odgovor na agresiju Moskve, Njemačka je iz temelja preorijentirala svoju vanjsku politiku, obećavajući radikalno povećanje izdataka za odbranu i zauzevši jastrebov stav prema Ukrajini. I Japan, koji je oprezan prema kineskoj potrazi za regionalnom hegemonijom, čini se bliži nego ikad sličnoj transformaciji.
Kratkoročno, ti pomaci mogu ubrzati konsolidaciju ili čak oživljavanje Zapada. Rat u Ukrajini povećao je ovisnost Njemačke i Japana o Sjedinjenim Državama i doveo do razine saradnje koja nije viđena od Hladnog rata. No, ako Njemačka ostane na svom novom putu, a Japan krene na sličan, moglo bi se dogoditi nešto poput suprotnog jer obje zemlje postaju manje ovisne o Sjedinjenim Državama i čvršće povezane sa svojim susjedima. Takav pomak bi duboko promijenio ne samo sigurnosni poredak u Evropi i Aziji nego i dinamiku zapadnog svijeta – i to upravo u trenutku kada Drugi svjetski rat prelazi iz sjećanja u historiju. S jedne strane, Pax Americana će ustupiti mjesto kooperativnijim regionalnim sigurnosnim dogovorima. S druge strane, Sjedinjene Države će morati iznova osmisliti svoje saveze, tretirajući saveznike kao stvarne saradnike, a ne kao infantilizirane mlađe partnere. Tranzicija bi kratkoročno mogla biti bolna i teška za Washington. Ali dugoročno će te promjene biti zdrave za globalni poredak, pa čak i za same Sjedinjene Države, piše Foreign Affairs.
Zeitenwende
Četiri dana nakon što je Rusija napala Ukrajinu, obično oprezni njemački kancelar Olaf Scholz održao je revolucionarni govor najavljujući zeitenwende - ili "prekretnicu", grubo prevedeno - u njemačkoj vanjskoj politici. Pomaci koje je iznio toliko su duboki da bi mogli promijeniti sam identitet zemlje. Berlin je odlučio isporučiti oružje Ukrajini nakon desetljeća otpora naoružavanju zaraćenih strana u bilo kojoj zoni sukoba, uspostaviti fond od 100 milijardi eura za nadogradnju svojih oružanih snaga nakon godina odugovlačenja s izdacima za odbranu i okončati svoju energetsku ovisnost o Rusiji nakon godina pokušaja da transformiraju Rusiju kroz ekonomske veze. Najava ovih temeljnih promjena potaknula je širu raspravu o tome šta će zeitenwende značiti ne samo za različite aspekte njemačke politike već i za širu ulogu zemlje u svijetu. Neki analitičari to vide kao da se Njemačka zakašnjelo budi sa svojim odgovornostima nakon desetljeća geopolitičkog oslobađanja, no mnogi drugi su bili kritični prema sporom tempu promjena i strahuju da će nova politika biti manja od očekivanja.
Debata o zeitenwendeu u Njemačkoj imala je snažan učinak na Japan, gdje su se odbrambeni i sigurnosni dužnosnici uhvatili u koštac sa sve odlučnijom Kinom. Suočavanje sa silom u usponu za razliku od sile u opadanju, kao što je Rusija, stavlja Japan u složeniju situaciju od one u kojoj se Njemačka nalazi – i dugoročno vjerovatno nesigurniju. Japan i Kina su 2005. godine imali gotovo identične budžete za odbranu. Sada je kineski odbrambeni budžet pet puta veći od japanskog, a do 2030. predviđa se da će biti devet puta veći. (Za usporedbu, ruski budžet za odbranu bio je samo 18 posto veći od njemačkog prije nego što je Berlin objavio svoj zeitenwende.)
Kako bi održao privid ravnoteže u regiji, Japan je slijedio trostruku strategiju. Prvo, posljednjih godina postepeno je povećao svoju potrošnju za odbranu, s 45,1 milijardu dolara u 2017. na 54,1 milijardu dolara u 2021. Japanska vladajuća Liberalno demokratska stranka tvrdi da bi zemlja trebala nastojati potrošiti dva posto svog BDP-a na odbranu, što bi značilo udvostručenje njegovog trenutnog budžeta. Drugo, Japan je nastojao produbiti svoj savez sa Sjedinjenim Državama. LDP je započeo interne rasprave o nuklearnom odvraćanju, uključujući i kontroverzno pitanje potencijalnog sporazuma o dijeljenju nuklearnog oružja s Washingtonom, koji bi obavezao Tokio da sudjeluje u konzultacijama o nuklearnom oružju i njegovoj upotrebi kao dijelu strukture zajedničkog donošenja odluka . Japan također mijenja svoje sigurnosne odnose s drugim partnerima u regiji, posebice Australijom, Indijom, Filipinima, Singapurom i Vijetnamom. Tokio sada uključuje ove promjene u novu strategiju nacionalne sigurnosti koja će biti objavljena do kraja godine.
Ova nova strategija odražava se u odgovoru Japana na rusku invaziju na Ukrajinu, koji se značajno razlikuje od odgovora na rusku aneksiju Krima 2014. Tada je Japan nastojao održati stabilne odnose s Moskvom, dijelom kako bi se zaštitio od Pekinga, a dijelom — poput Njemačke — da jeftinu energiju nabavlja iz Rusije. Ovoga puta Japan se približio prekidu bilateralnih odnosa s Rusijom, pridružio se Sjedinjenim Državama i evropskim zemljama u provođenju sankcija protiv Moskve i isporučio financijsku, kao i nesmrtonosnu vojnu pomoć Ukrajini. Učinio je to dijelom kako bi ojačao svoje veze s Washingtonom, a dijelom zato što se boji da bi Kina mogla biti u iskušenju poduzeti sličan napad na Tajvan. Japan želi nametnuti visoke troškove Rusiji kako bi Kina dobila poruku: izvršite invaziju na Tajvan i bit ćete preplavljeni vojnim, političkim i ekonomskim kaznama.
“Normalne sile”?
Tokom godina Njemačka i Japan vodili su nekoliko nacionalnih debata o tome da postanu “normalne sile” i postupno su se kretale u tom smjeru. Obje su zemlje sada vojno aktivnije nego što su bile desetljećima, ali i dalje su pod svojom ekonomskom težinom. Međutim, rat u Ukrajini bi to mogao promijeniti.
Po prvi put u poslijeratnoj eri, i Njemačka i Japan suočavaju se s neizbježnim prijetnjama. Nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990., njemački kancelar Helmut Kohl volio je govoriti da je zemlja “okružena samo prijateljima i partnerima”. Sada, čini se da u Njemačkoj postoji društveni konsenzus da se to promijenilo: čak i prije nego što je Moskva započela svoju invaziju, više od polovice njemačkih ispitanika u anketi iz januara 2022. tvrdilo je da stav Rusije prema Ukrajini predstavlja veliku vojnu prijetnju njihovoj zemlji. I mnogi Japanci strahuju da bi rat oko Tajvana mogao biti sljedeći. Ankete pokazuju da je velika većina japanske javnosti zabrinuta da će ruski rat u Ukrajini utjecati na to kako će Kina rješavati svoje teritorijalne sporove. I kao što mi je Narushige Michishita, potpredsjednik Nacionalnog diplomskog instituta za političke studije u Tokiju, rekao: “Ako dođe do rata u Tajvanskom tjesnacu, Japan bi gotovo automatski bio uključen jer Japan prihvata američke baze, a Kina bi ih napala.”
Također, nagovještaj snažnijeg sigurnosnog stava je generacijska promjena: njemačka i japanska krivnja izumire zajedno s posljednjim preživjelim počiniteljima i žrtvama Drugog svjetskog rata. Kao što je historičar Andreas Wirsching tvrdio, rat u Ukrajini ubrzava raskid Njemačke s nacističkom prošlošću (na način na koji on smatra zabrinjavajućim). Nakon što je zauzeo stav protiv Moskve, Berlin je konačno "na pravoj strani historije". A s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Kremlju, postoji još jedan negativac na evropskom kontinentu optužen za genocid i vođenje rata za istrebljenje. U međuvremenu, u Japanu strah od rastuće moći Kine pomračuje sjećanje na prošle zločine te zemlje, kako u japanskoj javnosti tako i u mnogim azijskim prijestolnicama.
Konačno, Njemačka i Japan možda više ne osjećaju da se mogu osloniti na Sjedinjene Države za svoju sigurnost. Prema jednoj nedavnoj anketi, 56 posto njemačkih ispitanika vjeruje da će Kina za deset godina biti jača sila od Sjedinjenih Država. Pedeset i tri posto reklo je da se Amerikancima ne može vjerovati nakon što su 2016. izabrali Donalda Trumpa za predsjednika, a 60 posto je reklo da Njemačka ne može uvijek računati na to da će je Sjedinjene Države braniti te stoga mora ulagati u evropsku odbranu. Ti strahovi dijele se čak i među najatlantističkijim segmentima elite. Kako mi je Wolfgang Ischinger, bivši njemački ambasador u Sjedinjenim Državama, rekao: “Njemci su sretni što imaju Bidena u Bijeloj kući, ali Njemačka mora imati plan B u slučaju da dođe do velikih promjena u američkoj politici.” Vjeruje da bi Njemačka trebala istražiti mogućnost nuklearne garancije Francuske, nešto što bi bilo nezamislivo čak i prije nekoliko mjeseci.
Sumnje u američku moć i pouzdanost manje su otvoreno izražene u Japanu. Međutim, prema anketi u aprilu, gotovo dvije trećine Japanaca podupire jačanje odbrambenih sposobnosti Japana, a većina se slaže s prijedlogom LDP-a o trošenju dva posto BDP-a na odbranu. Ken Jimbo, stručnjak za sigurnost na Univerzitetu Keio, objasnio je da nakon nemira u Trumpovim godinama mnogi japanski stratezi misle da zemlja treba više ulagati u vlastitu odbranu i "diverzificirati se izvan Sjedinjenih Država". Sa zabrinutošću su promatrali kako je Washington odbio direktno intervenirati u Ukrajini nakon što je istakao razliku između saveznika iz NATO-a i ne-NATO saveznika i upozorio na opasnosti suočavanja s nuklearnom Rusijom. “Pitanje je,” prema Jimbou, “koliko možemo vjerovati Sjedinjenim Državama da će braniti Tajvan pred kineskim nuklearnim prijetnjama.”
Podijeljene odgovornosti
Do sada je rat u Ukrajini doveo do oštrijeg fokusa koliko su Njemačkoj i Japanu potrebne Sjedinjene Države. Odgovori obiju zemalja sugeriraju oživljavanje — pa čak i širenje — njihovih tradicionalnih saveza s Washingtonom u kratkom roku. Ne samo da je Tokio stao na stranu Zapada i pridružio se režimu sankcija Rusiji, nego se Berlin ponovno opredijelio za NATO, signalizirao da planira kupiti američke borbene avione F-35 i odlučio izgraditi terminale za ukapljeni prirodni plin koji će mu omogućiti kupnju plina iz SAD-a. Atlantisti u Njemačkoj se nadaju da će rat u Ukrajini vezati Sjedinjene Države za Evropu i ponovno stvoriti hladnoratovski model u kojem Sjedinjene Države vode, a Evropa doprinosi samo onoliko koliko mora. No, promjene u njemačkoj i japanskoj odbrambenoj politici mogle bi dugoročno stvoriti puno drugačiji aranžman, mijenjajući regionalni poredak u Evropi i Aziji i transformirajući saveze obiju zemalja sa Sjedinjenim Državama.
Veća njemačka i japanska asertivnost vjerovatno će ići ruku pod ruku sa smanjivanjem SAD-a (i smanjenjem relativne ekonomske i vojne moći Washingtona) na duge staze, trend koji se vjerovatno neće promijeniti s ratom u Ukrajini. Sjedinjene Države će biti prisiljene usredotočiti svoje ograničene resurse na izazove koje postavlja Kina. Analitičari poput Roberta Kagana tvrdili su da bi Pax Americana mogao ustupiti mjesto globalnom haosu. To je svakako moguće. Ali nije ono što se dogodilo na većem dijelu Bliskog istoka, gdje su Sjedinjene Države bile najviše angažirane u posljednja dva desetljeća i gdje se sada najdramatičnije povlače. Julien Barnes-Dacey i Hugh Lovatt iz Evropskog vijeća za vanjske odnose opisali su kako je došlo do početnog porasta regionalnog natjecanja između Irana i Saudijske Arabije te u vojnim sukobima koji su uvlačili vanjske sile, poput Rusije i Turske. Ali onda su se mnogi od tih sukoba usporili i započeli su više lokalno vođeni procesi preuređivanja, što je primjer konferencije u Bagdadu u augustu 2021. koja je dovela ključne regionalne aktere u dijalog jedni s drugima.
U Evropi, smanjenje moći SAD-a moglo bi donijeti veći suverenitet kada Evropljani konačno shvate da rat u Ukrajini neće zaustaviti dugoročni zaokret Washingtona prema Aziji. Jedan od razloga zašto Evropljani nisu uspjeli razviti zajedničku vanjsku politiku je nedostatak međusobnog povjerenja. Ali agresija Moskve je okupila Evropljane, uvjeravajući zemlje koje su prethodno bile naklonjene angažmanu s Rusijom, poput Njemačke i Italije, da prihvate politiku obuzdavanja. Ako se ova konvergencija održi, moglo bi se vidjeti pravo evropsko strateško usklađivanje, potpomognuto na kraju evropskom industrijom naoružanja, pa čak i zamislivo uobičajenijim evropskim nuklearnim sredstvom odvraćanja (ili barem spremnošću Francuske da podijeli svoje sredstvo odvraćanja). Dugoročno gledano, Evropa bi mogla stvoriti zajednički okvir za upravljanje odnosima s drugim silama, kao što su Rusija i Turska, uključujući odvraćanje, selektivno razdvajanje radi smanjenja napetosti i neki oblik dijaloga kako bi se spriječila eskalacija. Umjesto nastavka širenja EU-a i NATO-a, Evropa bi se mogla odlučiti za manje, fleksibilnije multilateralne aranžmane koji uključuju neke od najvažnijih igrača, slično kao Quad u Aziji. Ukratko, evropski poredak mogao bi postati više kao azijski.
Istodobno, Azija će vjerovatno postati evropskija. Sjedinjene Države će zadržati svoj fokus na Indo-Pacifiku, ali će se njihova ekonomska i vojna težina smanjiti u usporedbi s Kinom. Kao rezultat toga, Tokio i druge regionalne sile vjerovatno će ojačati svoje veze sa Sjedinjenim Državama, ali će nastaviti diverzificirati se izvan svojih tradicionalnih saveza s Washingtonom. Kao što je Michishita rekao: "Ono što pokušavamo učiniti je pozvati više prijatelja u savez Japana i SAD-a." Već se pojavljuje novi azijski poredak koji uključuje veze sa Sjedinjenim Državama i bližu saradnju među silama kao što su Australija, Indija, Japan, Filipini, Singapur i Vijetnam. Jimbo kaže da azijske zemlje neće formirati savez nalik NATO-u, već će povećati saradnju u područjima kao što su obavještajne službe, pomorska sigurnost i provođenje zakona. U trgovini određena razina regionalne integracije već se dogodila bez sudjelovanja Washingtona kroz Sveobuhvatni i progresivni sporazum za transpacifičko partnerstvo—koji je nastao nakon što su Sjedinjene Države odustale od svog prethodnika— Regionalnog sveobuhvatnog ekonomskog partnerstva.
Što se tiče sigurnosti, mogla bi se pojaviti uravnoteženija podjela odgovornosti. Evropljani će morati preuzeti direktniju odgovornost za sigurnost u istočnoj Evropi, na Balkanu i na Bliskom istoku. U Aziji će regionalne sile morati više ulagati u vlastite sposobnosti kako bi uravnotežile kineski utjecaj u regiji. Elbridge Colby, koji je služio kao zamjenik pomoćnika američkog ministra odbrane u Trumpovoj administraciji, ovako je to rekao u intervjuu za Nikkei Asia: “Sjedinjene Države su 5000 milja udaljene od Japana i Tajvana, tako da trebamo Japan da učini više. ”A kako europski i indo-pacifički teatar postaju sve više povezani – ne samo kroz kinesko-rusko zbližavanje – čak je moguće da će evropske i azijske sile podržavati jedna drugu. Japan i Južna Koreja, na primjer, mogli bi tražiti od Evropljana da uzvrate njihovu podršku sankcijama Rusiji. Rezultat bi bili složeniji regionalni poredci u kojima Sjedinjene Države još uvijek igraju važnu ulogu, ali više ne odlučuju.
Drugačija vrsta saveza
Bidenova administracija se nada da će rat u Ukrajini učvrstiti globalni savez demokratija, stavljajući i Rusiju i Kinu na zadnju nogu. Kao rezultat toga, Peking sukob smatra zamjenskim ratom čiji je cilj djelomično oslabiti Kinu uvjeravanjem azijskih zemalja u paralele između Ukrajine i Tajvana. Druga strana ove medalje je, naravno, nastojanje Washingtona da uvjeri Evropljane da će se, ako žele i dalje imati koristi od podrške SAD-a, morati uskladiti sa Sjedinjenim Državama protiv Kine.
No kako Njemačka i Japan postaju moćniji i više ukorijenjeni u svoje regionalne sigurnosne naredbe, vjerovatno će postati odlučniji u postavljanju vlastitih planova. Upravo se to dogodilo na Bliskom istoku, gdje je smanjenje SAD-a učinilo zemlje manje spremnim slijediti vodstvo Washingtona, a da ne dobiju nešto zauzvrat. Saudijska Arabija je, na primjer, odbila zahtjeve SAD-a da osudi rusku invaziju na Ukrajinu i da poveća proizvodnju nafte kako bi zadovoljila povećanu potražnju. Umjesto toga, Rijad je radio s Moskvom na održavanju visokih cijena nafte. Drugi saveznici SAD-a u regiji, uključujući Izrael i Ujedinjene Arapske Emirate, bili su na sličan način otporni na zahtjeve SAD-a.
Čini se da mnogi američki analitičari i dužnosnici misle da historijski dug američkih saveznika znači da se od njih može očekivati da će se prikloniti Sjedinjenim Državama protiv Kine u sve više domena i uz sve veću cijenu. Trump je pružio savršenu ilustraciju toga kada je zaprijetio povlačenjem iz NATO-a dok je zahtijevao od Evropljana da zabrani kineskom tehnološkom divu Huaweiju postavljanje svojih 5G mreža.
Ali promjene koje su u toku u Berlinu i Tokiju sugeriraju da je na horizontu drugačija vrsta odnosa, koja je uravnoteženija od saveza koje je Washington izgradio i održavao u poslijeratnoj eri. Kako relativna važnost doprinosa američke odbrane pada, a troškovi usklađivanja rastu, čini se malo vjerovatnim da će Washington moći računati na automatsku podršku. Umjesto toga, Sjedinjene Države će se morati naviknuti na kooperativnije i pravednije odnose u kojima se postiže usklađenost. To će u početku stvoriti izazove i glavobolje, pogotovo jer je Washington prisiljen obuzdati svoje unipolarne instinkte. Ali ako se novi međunarodni poredak pokaže stabilnim i pomaže u promicanju interesa SAD-a, američki porezni obveznici mogli bi ponovno početi vidjeti mrežu saveza zemlje kao prednost, a ne kao odliv javnih resursa. Ne samo da bi se teret osiguravanja sigurnosti u takvom poretku mogao pravednije podijeliti, već bi Sjedinjene Države i njihovi saveznici mogli uspostaviti standarde i promicati liberalne vrijednosti koje bi, iako ne samo američke, definitivno bile više američke nego kineske. Drugim riječima, Pax Americana mogao bi ustupiti mjesto ne haosu, već kooperativnom modelu zajedničkog vodstva.
