Ako ste roditelj nekako se podrazumijeva da ne želite vidjeti svoje dijete da pati iz bilo kojeg razloga. Upravo u takvim situacijama prave se velike greške jer roditelji žele da što brže prijeđu preko djetetova razočarenja, problema i sl. Samo kako bi se dijete što prije osjećalo kao prije - bolje.
Djecu treba naučiti da uče kroz loša iskustva
Tu leži velika zamka za roditelje jer ako ne dopustimo djeci da i sami iskuse težinu života i sami prođu kroz proces razočaranja, mi ih depriviramo mogućnosti da se iznutra razvijaju i rastu i jednoga dana kao odrasli postanu tjelesno i psihički rezistentni prema različitim životnim izazovima i problemima s kojima će se prije ili kasnije suočiti u životu. Ako ne steknu ta iskustva stalno će se sudarati sa sobom kroz unutrašnje podsvjesne konflikte i postajati anksiozni ili razviti neki psihički poremećaj, umjesto da nauče da se znaju suočiti sa sobom i s životnim izazovima na jedan na zdrav način.
Preuzimanjem odgovornosti na sebe i rješavanjem problema umjesto djece, roditelji dugoročno čine svojoj djeci medvjeđu uslugu jer im onemogućavaju da prirodnim putem razvijaju samopoštovanje (zdravu sliku o sebi) i jačaju samopouzdanje. Zapamtite da nema zdravog samopouzdanja bez samopoštovanja, piše doktorica Mirella Rasic Paolini.
Zdrava slika o sebi gradi se od malih nogu
Upravo su to teme s kojima se najčešće suočavam u radu s mladima - loša slika o sebi i manjak samopouzdanja uz koje su se navezali loši odbrambeni mehanizmi u njihovom suočavanju s frustracijama i stresom. Kako to? Pa tako što djeca jednostavno nisu imali od koga učiti budući da su većinu neugodnih i teških stvari učinili njihovi roditelji za njih kako bi im ‘’pomogli’’ da ne pate, naglašava Rasic Paolini.
Naravno, može i potrebno je uvijek saslušati djecu, imati razumijevanja i dati im bezrezervnu podršku pa i savjet, međutim, oni sami moraju odraditi svoj dio posla, a ne roditelj. Moraju naučiti da loši izbori i odluke donose i nepovoljne posljedice. Moja se roditeljska strategija dugoročno pokazala kao učinkovita, a ogleda se u tome da su djeca stasala u odgovorne i savjesne pojedince koji se znaju sami uhvatiti u koštac s problemima i sami pronaći rješenja za iste. Meni je to najvažnije, a vama možda nije. Uostalom zašto bi?!, mišljenja je doktorica.
Kako se gradi samopouzdanje?
Mnogi žive u velikoj zabludi kada je riječ o samopouzdanju misleći da ono ima veze s našim odnosom prema onome što postižemo u životu ili ne postižemo.
Često se susrećem u praksi s ovom temom jer svi bi željeli podići nivo samopouzdanja na veći ‘‘level‘‘. Zapravo, stvari stoje ovako: Samopouzdanje zapravo ima malo veze s vašim izgledom, školom, titulom, uspjehom ili nekim drugim vanjskim faktorom, zato što je samopouzdanje duboko ukorijenjeno u našoj slici o sebi tj samopoštovanju - kako ja vidim i doživljavam sebe.
Primjerice, u poslovnom odnosu, ljudi su samouvjereni i uspješni jer im je neuspjeh ok, a ne tragedija. Nauče lekciju i idu dalje, umjesto da očajavaju i okrivljuju sve druge za njihove neuspjehe ili igraju uloge žrtve. Oni vjeruju u sebe, uče i rade na sebi i shvaćaju da su problemi i neuspjesi dio života. Jednako tako i u vezama, ljudi sa samopouzdanjem i pozitivnom slikom o sebi (imaju samopoštovanja), su samouvjereni i onda ako su povrijeđeni jer oni ne mole za ljubav i ne održavaju vezu pod svaku cijenu. Ne boje se samoće i usamljenosti. Ukratko, put ka pozitivnom i uspjehu jednostavno mora proći i kroz turbulencije i dosta toga sto nam se ne sviđa.
Svi oni koji su povezani s nekim negativnim životnim iskustvima zapravo su imali korist jer su nešto naučili iz loših iskustava i pretvorili to u priliku. Iako paradoks, to je tako, svidjelo se to nama ili ne, jer ionako nas to nitko i ne pita, zar ne!
Odgovornost se gradi od malih nogu i uči od roditelja
Prema tome, kada se dogodi nešto loše što primjerice razbjesni i iznervira vaše dijete, ne žurite. Znam da se možete grozno osjećati u takvim situacijama, i misliti kako život nije pošten prema svima. Da, život nije uvijek pošten prema mnogima, ali to je život i ne vrijedi se opirati problemima potiskujući ih, prebacujući krivnju na druge ili da netko drugi mora čistiti nered iza vas zbog loših izbora i odluka, uglavnom iz neznanja odnosno nedostatka iskustva kada govorimo o djeci. Dakle, ne preokrećete stvari kako vama ili vašem djetetu odgovara jer su razočaravajuće. Razgovarajte s vašim djetetom, pustite da pričaju, žale se, plaču… Samo budite uvijek uz njih i dajte im to do znanja da imaju vašu podršku, razumijevanje i bezuvjetnu ljubav bez obzira na to što se desi. Međutim, to ne znači i preuzimanje odgovornosti na vas. Ne, učite djecu od malih nogu preuzimanju odgovornosti, govori Rasic Paolini.
Iako ovo teško pada mnogim roditeljima i jednostavno ne uspijevaju u ovakvoj strategiji i stilu roditeljstva i onda idu prečacima, odnosno preuzimaju na sebe odgovornost i ispravljaju djetetove greške i dugoročno nanosi djeci štetu i njihovom samopouzdanju. Bitno je da dijete prolazeći kroz neki problem razumije da iako se jave neugodne i teške emocije, da su one samo prolazne. Ako nikada ne dopustimo djeci da i sami dožive pun spektar emocija, one mogu postati veoma težak teret za njih.
Pronalazak rješenja na neki djetetov problem doći će tek kada razumijete sve ovo, jer oni su jedino tada u mogućnosti da i sami razumiju što je bio uzrok a što posljedica, odnosno postoji li nešto što mogu da učine odnosno na koji način mogu izbjeći da se to nešto što ne žele ponovo ne dogodi danas sutra. Dopustite im da sami razvijaju vještine za rješavanje svojih problema, a vaš je zadatak da ste im uvijek dostupni, da ih razumijete, saslušate, podržite i na taj ih način vodite kroz proces upravljanja sa sobom. Kroz njihov će život biti i uspona i padova, veselja i razočaranja. Sve je to sasvim normalno kao i neuspjesi i razočaranja koji mogu biti itekako dobar motivator ako im to dopustimo.
Sve u svemu, djeci nije potrebno vaše spašavanje kada zapadnu u probleme ili kada im je teško. Sve što im je potrebno je vaša vjera da će se sami uspjeti uhvatiti u koštac i izboriti sa svojim padovima, neuspjesima i razočarenjima, jer oni to mogu, zaključuje doktorica Rasic Paolini.
