Statistika je neumoljiva - Evropa se teže nosi s koronavirusom od Kine, a Italija je u četvrtak imala više preminulih od korone nego Kina. Kina je u četvrtak objavila da su uspjeli jedan dan završiti bez novozaraženih, dok je istovremeno Evropa praktički pred kolapsom zbor rasta broja zaraženih i preminulih, kapaciteti bolnica pucaju po šavovima, mrtvi se bez ceremonija pale u krematorijima...
Kao da sve to nije dovoljno, najave nisu optimistične i kažu da najgore tek dolazi.
No, možda je sad pravi trenutak postaviti pitanje zašto je COVID-19 puno gore pogodio Europu, koja je sedmicama ranije dobila upozorenje da dolazi neka nova epidemija, za razliku od Kine koja nije dobila nikakvo upozorenje, obzirom da je virus kod njih i nastao, ali koja ima i gotovo dvostruko više stanovnika od Evrope.
Neki stručnjaci, piše New York Times, smatraju da Evropa jednim dijelom plaća cijenu života u otvorenim i bogatim demokracijama, u kojima su ljudi navikli na slobodno kretanje, jednostavne načine putovanja kad i gdje god požele i gdje vlade uistinu drže do mišljenja građana, pa čak ih se i boje.
Vlade u Evropi nisu navikle na davanje strogih naredbi, a ni građani ih nisu navikli slušati. Svijet je tokom svoje historije i platio visoku cijenu da dođe do takvih sloboda, pa je ovo prilika da ih ne uzimamo zdravo za gotovo.
Kina je prema svojim građanima usred krize s korona virusom reagirala vrlo žestoko i oštro, desetine miliona ljudi su doslovno zatvorili u kućama, nisu im dozvolili da napuštaju gradove ni domove, osim da odu po lijekove i hranu, a paraleno s tim zatvorili su kompletnu proizvodnju i fabrike. Bile su to metode koje su šokirale ljude na Zapadu, koji su na televiziji gledali puste ulice kineskih gradova i čudili se kako je to moguće.
"Kina je bila spremna otići do ekstremnih mjera, koristiti vojsku, policiju, zatvarati ljude u domove, koristiti dronove kako bi kontrolirali što ljudi rade i postavili su barikade na cestama. Sve mjere koje se sad poduzimaju u Evropi krenule su prekasno, ali iskreno, nijedna od njih nije ni blizu tako drakonska kao u Kini, naročito u Wuhanu", kaže Arthur L. Reingold, epidemiolog i predavač na Berkeleyu.
Kina je u početku izgubila nekoliko dragocjenih sedmica: prvo su imali velikih problema s cenzurom oko vijesti vezanih za koronavirus, bilo je nejasno u kom smjeru ide njihova borba s virusom, a ni zalihe medicinske opreme nisu bile baš sjajne. No, kako se zaraza širila i buknula izvan Wuhana, kineske vlasti počele su krizu shvaćati ozbiljnije, a ne samo kao političko pitanje protiv kojeg se treba boriti cenzurom.
Krenuli su u brze, ali agresivne akcije, koje su nakon njih kopirale i neke druge azijske zemlje, poput primjerice Tajvana koji je samo 130 kilometara udaljen od kontinentalne Kine i ima milione turista iz Kine, a dosad ima manje zaraženih nego Hrvatska.
Kina je tako već 23. januara, manje od mjesec dana nakon što su lokalni medicinari priznali da se suočavaju s novim patogenom i samo dvije sedmice nakon što su identificirali virus organizirala prvi veliki lockdown - grad Wuhan u potpunosti je zatvoren i uvedena je stroga karantena. U tom trenutku u svijetu je bilo nešto manje od 600 zaraženih, a testiranja praktički nisu ni počela.
Kina je na vrhuncu svoje epidemije imala svaki dan tri do četiri hiljade zaraženih, a Evropa sada u nekim danima ima i preko 10.000 novozaraženih u danu.
"Vidjeli su što im je napravio SARS 2003. i 2004. godine i pripremili su se za sljedeću epidemiju. Najvažnija stvar koju morate napraviti u krizi je da se pripremite za sljedeću", kaže poznati epidemiolog Thomas R. Frieden. Osim karantene, kineske vlasti uvele su vrlo široko testiranje i brzu identifikaciju kontakata zaraženih.
"Kina je možda reagirala i malo prekasno, mjere prema svojim građanima koje su primijenili su možda i bile upitne, ali na kraju su uspjeli iskontrolirati epidemiju. Na taj način su ostatku svijeta dali priliku da se pripreme, ali svijet tu priliku nije iskoristio", tvrdi Francois Balloux, epidemiolog s londonskog univerziteta.
Neka prva konkretna mjera u Evropi dogodila se 8. marta, kada je Italija naredila izolaciju Lombardije, u trenutku kada je Italija imala već 7.300 slučajeva zaraze. Španija i Francuska ponašale su se slično i narednih dana od važnijih mjera poduzeli su to da se zabrane javna okupljanja.
"Stroga pravila socijalne distance morate uvesti najviše u roku sedam dana od lokalnog širenja zaraze, u protivnom imat ćete eksploziju zaraze, a kada se ona dogodi, jako ju je teško zaustaviti. Ključno je da do eksplozije zaraze ne dođe, ali na žalost, veći dio Evrope je prešao tu tačku, a bojim se i da je Amerika", nastavlja Frieden.
Jedan od boljih primjera je Južna Koreja, koja je epidemiju obuzdala malo blažim mjerama prema građanima od Kine, ali su testirali više od 200.000 ljudi na korona virus. Međutim, stalno su inzistirali na socijalnoj distanci i identifikaciji kontakata zaraženih.
To su mjere koje stručnjaci stalno ističu kao najučinkovitije dosad, koliko god građani na njih nisu navikli. Ili, kako vole reći - najbolje mjere su one za koje građani misle da se s njima pretjeruje. O tome jesu li pretjerane najbolje je govoriti kad kriza prođe.
