Zlatan Ibrahimović kaže za sebe:
-Bio sam drugačije dijete od ostalih, bio sam veoma stidljiv sa djevojkama. Ne vjerujem u Boga, samo u sebe….
Njegove riječi prenosi italijanski list "Corriere della Serra"" uoči nove knjige slavnog švedskog nogometaša bosanskohercegovačkih korijena pod nazivom "Adrenalina".
Npovinar mu je u nastavku postavio mnoga pitanja:
Zlatane Ibrahimoviću, na kojem jeziku mislite?
-Zavisi. Na terenu, nikad na švedskom: to je previše ljubazan jezik, a na terenu vam treba gadost. Tako da mislim na slovenskim jezicima. Ponekad na engleskom i italijanskom. Ali, u porodici radimo švedske stvari. Skidamo cipele prije ulaska u kuću, ostajemo u čarapama. Nemamo majstora, ima čistačica, ostalo radimo sami.
Ali osjećate li se Šveđaninom?
-Ja sam Šveđanin, ali sam i mješanac, majka mi je Hrvatica i katolkinja, otac Bosanac i Musliman, većinu svoje karijere sam živio u Italiji…".
Da li vjeruješ u Boga?
-Ne. Vjerujem samo u sebe.
Zar ne vjeruješ ni u zagrobni život?
-Ne. Ovo je život. Kad si mrtav, mrtav si. Ne znam čak ni da li želim sahranu ili grobnicu, mjesto da patim one koji su me voljeli.
Je li sujevjerno?
-Ne. Ne volim kad kažu "srećno". To mi nije potrebno. Ja odlučujem kako će to ići.
Koje je vaše najranije sjećanje?
-Jugoslavija. Vodili su me kao dijete, autom, vozom. Još je postojao komunizam. Neki drugi svijet.
Kakvo je to dijete bio?
Dijete koje je uvijek patilo. Čim sam se rodio, medicinska sestra me je natjerala da padnem sa visine od jednog metra. Patio sam cijeli život. U školi sam bio drugačiji: ostali su bili plavi, svijetlih očiju i tankog nosa, ja tamnosmeđa, s velikim nosom.
Ja sam govorio drugačije od njih, drugačije sam se kretao od njih. Roditelji mojih drugova su tražili da me izbace iz tima. Uvijek sam bio omražen. I u početku sam loše reagovao.
Sa bojevim glavama...
-Izolacijom. Tada sam naučio da transformišem patnju, pa čak i mržnju, u snagu. Ako sam zadovoljan, igram dobro. Ali ako sam ljut, povrijeđen, u bolu, igram bolje. Sa pozornice koja me voli, uzimam energiju. Ali sa pozornice koja me mrzi, uzimam mnogo više.
Da li je Italija rasistička zemlja?
-Rasizam je svuda. Također u Švedskoj.
Kako je bilo sa djevojkama?
-Vrlo stidljivo. Na prvom sastanku zapisao sam sve što sam rekao, ako bi djevojka pričala o nečemu drugom, ja bih joj ipak postavio pitanje koje sam zapisao. Sve sam uradio mnogo kasnije od svojih vršnjaka.
Sa koliko godina ste prvi put vodili ljubav?
-Sa 17 godina. Zato što sam sa 17 godina prvi put napustio geto Malmoa i otišao u centar grada. Tek tada sam otkrio Šveđanke kako ih vi zamišljate: plavuše, slobodne. U getu su devojke imale kratku kosu i velove.
Sa istom ženom je već dvadeset godina, Helenom. u čemu je tajna?
-Strpljenje. I sve što mi je dala. Helena je deset godina starija od mene, uvijek je bila zrelija. Zatim su došli Maximilian i Vincent.
Koje vas je ostvarenje najviše obradovalo?
-Možda udarac iznad glave sa tridesetak metara, u reprezentaciji, protiv Engleske. Englezi su me oduvijek prezirali, govorili su da nikad nisam postigao gol protiv njih….
Govorio je Zlatan i o ratu u Bosni i Hercegovini:
-Moj otac je mnogo propatio zbog rata. Pomagao je izbjeglicama. Uvijek me je čuvao. Kada je njegova sestra umrla nije mi dao da odem u mrtvačnicu.
Otkrio je i najteže trenutke svog života, kada mu je preminuo brat Sapko.
- Kad je umro moj brat Sapko od leukemije išao sam. Brat me je očekivao, izdahnuo je ispred mene. Pokopali smo ga po muslimanskim običajima. Otac nije pustio ni suzu. Sutradan je otišao na groblje i plakao od jutra do večeri. Sam - rekao je Zlatan.
