Kamčatka na ruskome Dalekom istoku, između Beringovog i Ohotskoga mora, poluotok je dima, pare i vatre dug 1.200 km i širok do 450 km. U hladnoj i zabačenoj zemlji vulkana pružaju se dva planinska niza: Srednji i Istočni hrbat s više od stotinu vulkana. Ukupno ih je 160, od kojih je 28 aktivnih.
Vulkane Kamčatke UNESCO je uvrstio na svoj popis svjetske prirodne baštine 1996. godine. Planina Ključevskaja Sopka najviše je mjesto na poluotoku i poznato je u svijetu kao jedan od gotovo savršeno oblikovanih aktivnih vulkanskih stožaca. Dim nemilice izlazi iz vrha koji je visok gotovo koliko kao Mont Blanc (4750 m), a vulkan se može pohvaliti titulom najvišeg na sjevernoj Zemljinoj polutci.
Zajedno s Kurilskim otočjem koje ima 56 vulkanskih otoka, Kamčatka čini hiperaktivni dio vatrenog prstena, vulkanskog pojasa Tihog oceana. Dovoljno je reći da se na tom potezu nalazi čak deset posto svih aktivnih vulkana na svijetu.
Još uvijek se pamti erupcija Stjubelje Sopke, koji je izbacio dovoljno pepela i prašine da se pokrije zemlja veličine Japana, a grad Petropavlovsk Kamčatski, udaljen stotinu kilometara, tada je ostao u mrklom mraku. Sam grad smješten je na visoravni, s koje se teško može vidjeti horizont jer je okružena planinama i vulkanima.
Na grubom i zabačenom poluotoku koji strši sa sibirskog istoka potresi nisu rijetkost. U posljednjih 200 godina bilo ih je oko 150, a onaj koji je protresao Kamčatku 1952. godine bio je jedan od najjačih ikada zabilježenih – iznosio je zastrašujućih 8,4 stepena po Richteru.
Dolina gejzira jedan je od fascinantnih dijelova poluotoka. Otkrivena je relativno nedavno, tek 1941. godine i jedno je od najvećih otkrića 20. stoljeća. Nalazi se u blizini aktivne Kronotskaje Sopke. Ondje šišti i grmi oko 40 veličanstvenih gejzira i nešto više termalnih izvora, a do njih se dolazi helikopterom.
Stijene u dolini poprimaju razne boje, od ljubičaste do crvenkaste, zbog minerala koje oslobađaju gejziri. Najveći od njih zove se Vejkon, a šprica i do 49 metara u vis svake četiri minute. Dolina je smještena u prirodnom rezervatu Kronotski, gdje se nalazi i najveće prirodno jezero na poluotoku.
Rezervat prekrivaju močvarne tundre, mahovine, lišajevi i šume breze u kojima se vrzmaju ogromni mrki medvjedi, sibirski mufloni, kune i lisice, kao i arktičke vjeverice. Mnogi stanovnici Kamčatke žive od prodaje lososa i krzna kune.
Stambene zgrade i staklenici griju se toplinom stotina termalnih izvora. U vrućim staklenicima uzgoji se dovoljno krompira za izvoz.
Prvobitni stanovnici Kamčatke, Korjaci i Čukči, gotovo su nestali još u 18. stoljeću zbog napada carevih Kozaka, no danas neki od njihovih potomaka i dalje žive na poluotoku.
Rusima Kamčatka nikada nije bila pretjerano draga zbog zabačenosti i surovih uvjeta. Puno govori to što bi se djeca koji bi po kazni u školi morala sjediti u zadnjoj klupi nazivala „kamčacima“. Za razliku od Sibira, u koji su se slali zločinci, u Kamčatku Rusi nisu slali zatvorenike – navodno jer ih niko ondje ne bi htio čuvati.
