Kažu da je potrebno selo da se odgoji dijete, a kako se ispostavilo, u tome bi moglo biti istine. Nedavna studija pokazuje da iako moderni roditelji preuzimaju više odgovornosti za brigu o djeci u poređenju sa svojim precima iz kamenog doba, ovaj pristup može rezultirati manje učinkovitim roditeljstvom.
Antropolozi sa Univerziteta Cambridge istražili su praksu staranja za djecu polunomadskog plemena iz Demokratske Republike Kongo Mbendjele BaYaka, kako bi doznali kako su se tradicijska društva brinula za svoju djecu.
Za razliku od savremenog roditeljstva, gdje se o djeci prvenstveno brinu njihovi biološki roditelji, Mbendjele BaYaka imao je zajednički roditeljski sistem, s više od deset članova plemena koji su često pomagali u zadovoljavanju djetetovih potreba.
Ovaj zajednički pristup omogućio je djeci da imaju koristi od približno devet sati bliskog kontakta s različitim članovima plemena, dajući majkama priliku za rad i odmor, piše Euronews. Nasuprot tome, dojenčad u Kanadi i Nizozemskoj imala je manje od pola sata bliskog kontakta (koža na kožu) dnevno, što je velika razlika.
Studija je otkrila da je omjer odgojitelja i djeteta veći od pet prema jedan, što je oštra suprotnost omjerima koje danas viđamo u modernim domovima ili dječjim vrtićima.
Istraživači sugeriraju da su djeca možda evolucijski pripremljena da očekuju visoku razinu fizičkog kontakta i brige, kao i pažnju više skrbnika, uz svoje biološke roditelje. Tim je zaključio da se kroz ljudsku historiju i prethistoriju roditelji nikada nisu suočavali s istim pritiscima u pogledu nedostatka podrške kao danas.
