„Obavio sam zadatak, Jugoslavije više nema - hvala vam lijepo!".
Ova rečenica za mnoge je siže biografije Stjepana Mesića, posljednjeg predsjednika Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) koji na tu funkciju dolazi na 30. juna 1991, a napušta je u decembru iste godine - kada i izgovara ovu rečenicu.
Trideset godina kasnije, u razgovoru za BBC kaže da tumačenje da je time potvrdio da je on radio na rušenju Jugoslavije - nije tačno.
„Slovenija i Hrvatska su proglasile samostalnost - dakle, federacije više nema, Predsjedništva više nema.
„Ja sam sebi postavio zadatak da ishodimo konfederalni model i u tome nisam uspio, države više nema.
„Šta sam ja mogao, da otvorim zubarsku ordinaciju da bih ostao u Beogradu!?".
Prije nego što je postao dio posljednje garniture jugoslovenske vlasti, Stjepan Mesić bio je premijer Hrvatske kao federalne jedinice u okviru SFRJ, dok je po povratku u Zagreb postao predsjednik parlamenta.
Vrhunac političke karijere doživio je 2000. godine, kada je kao nasljednik Franje Tuđmana, u dva mandata obavljao funkciju predsjednika Hrvatske.
Novi politički dogovor
Stjepan Mesić u Beograd je iz Zagreba stigao u avgustu 1990. i preuzeo funkciju potpredsjednika Predsjedništva SFRJ, uz plan da poslije šest mjeseci preuzme i funkciju predsjednika.
Predsjedništvo SFRJ bilo je kolektivno tijelo koga su sačinjavali predstavnici jugoslovenskih republika i pokrajina, a predsjednik i potpredsjednici su se rotirali na čelu organa koji je upravljao Jugoslavijom poslije smrti Josipa Broza Tita.
„Kad sam došao u Beograd, ja sam tog dana rekao da ću biti posljednji predsjednik u tom modelu federacije.
„Založio sam se za novi politički dogovor jer su Tito, partija i armija prestali da budu integrativni faktor: Tito je umro, a partija i armija su se raspali.
„Armija se opredijelila za Miloševića i time postala faktor dezintegracije."
Mesić kaže da je stvaranje jugoslovenske konfederacije bio i njegov uslov tadašnjem hrvatskom rukovodstvu da napusti poziciju hrvatskog premijera i preseli se u nefunkcionalne savezne institucije.
„Toliko se ratovalo i krvi prolilo, a granice nisu ni za milimetar promijenjene.
„Mogli smo da oročimo konfederaciju na pet, sedam ili deset godina - koliko se dogovorimo, da utvrdimo zajedničke poslove i izvore finansiranja."
Tri decenije kasnije, Mesić kaže da su protivnici takvog koncepta bili brojniji i jači.
Osim preispitivanja uloga srpskog i hrvatskog predsjednika - Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, Mesić navodi tadašnju Jugoslovenski narodnu armiju (JNA) kao jednog od ključnih faktora za donošenje odluka.
„Vojska je bila ugrožena i tražila je sponzora.
„Oni se jesu naslonili na najjaču republiku, na Srbiju, ali time su gubili komponentu Jugoslavije."
Iako je vojskom formalno upravljalo Predsedništvo SFRJ, ono je odluke donosilo veoma teško jer je bilo duboko podijeljeno između članova koji imali stavove bliske srpskim i ostalih, pa su se glasovi često jednako dijelili - 4:4.
Mesić kaže da je u najmanje tri navrata JNA želila da preuzme kontrolu nad događajima koji su eskalirali, prije svega kroz junski desetodnevni rat u Sloveniji, pa sve žešćim sukobima lokalnih Srba sa hrvatskim vlastima, kao i raspirivanjem sukoba u Bosni i Hercegovini.
„Vojni vrh je želio da donesemo odluku da vojska po svome nahođenju može upotrebiti silu, koliko god želi i gdje god želi.
„A to je bio klasični pokušaj vojnog udara."
Ilustraciju još direktnijeg pokušaja vojne akcije Mesić vidi u raketiranju zgrade Banskih dvora u centru Zagreba, gdje su se u tom trenutku sastali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, jugoslovenski predsjednik Stjepan Mesić i jugoslovenski premijer Ante Marković.
„Raketa je udarila u trenutku kad je Tuđman primio poziv i uzeo telefonsku slušalicu iz ruku svoje sekretarice.
„Bio je to klasični vojni udar - ako ubiju Tuđmana, na njegovo mjesto dolazi predsjednik Sabora; ako ubiju mene, na moje mjesto dolazi Crnogorac Branko Kostić; a ako ubiju Markovića, na njegovo mjesto dolazi njegov zamjenik Mitrović, srpski kadar.
„Vojska bi tako preuzela punu kontrolu."
U napadu je jedan građanin ubijen, visoki zvaničnici ostali su nepovrijeđeni, JNA je tvrdila da je Hrvatska sama bombardovala zgradu sopstvene vlade.
A u decembru 2018. u Beogradu su po zamolnici Hrvatske saslušani piloti JNA osumnjičeni da su učestvovali u bombardovanju.
Direktna linija Milošević - Tuđman
Još jedna telefonska slušalica je, prema Stjepanu Mesiću, odigrala veoma važnu ulogu u prvim mjesecima rata u kome se raspadala Jugoslavija.
„Iz Beograda su 1991. došli specijalci koji su instalirali direktnu telefonsku liniju Tuđman-Milošević i ona je funkcionisala sve dok ja nisam došao za predsjednika Hrvatske 2000. godine.
„Dok se ratuje na život i smrt, a rat nije čak ni proglašen, njih dvojica svakodnevno komuniciraju."
Približavanju dvojice nacionalnih lidera kumovao je sam Mesić, i to priznaje da je učinio kroz prijedlog tadašnjem srpskom članu Predsjedništva SFRJ Borisavu Joviću da probaju da zaustave rat koji već počinje.
Ideja je bila da njih dvojica organizuju sastanak u četvero - sa Miloševićem i Tuđmanom.
Međutim, nacionalni lideri na kraju dogovaraju sastanak bez svojih predstavnika u saveznim institucijama Jovića i Mesića, pa se historijski susret odigrava u vojnom lovištu Karađorđevo.
„Upozorio sam Tuđmana da Milošević vara i da mu ništa ne smije vjerovati.
„A on me pitao da li ja zaista mislim da je Milošević pametniji od njega."
Mesić se prisjeća da je Tuđman u Karađorđevu bio samo sa šefom kabineta, a kasnijim hrvatskim premijerom Hrvojem Šarinićem, i da su se po povratku u Zagreb našli u jednoj od vladinih zgrada.
„Tuđman nije znao da glumi - bio je sav crven i ozaren u licu.
„Sve je riješeno, sve je riješeno, rata više nema - likovao je, odmah tražio mape od savjetnika koje su stavili na sto i pokazali da Milošević predlaže granice iz 1939, plus Cazin, Kladušu i Bihać koje je nazvao turska Hrvatska."
Mesić kaže da u tom trenutku nije dijelio Tuđmanovo ushićenje.
„Pitao sam Tuđmana šta kaže na to kaže Alija Izetbegović (predsjednik Predsjedništva BiH), a on mi je pokazao prstima makaze - kad se ovako spoje srpske i hrvatske makaze, nema mjesta za Aliju.
„Za mene je to odmah značilo da počinje rat."
Na naredni susret Miloševića i Tuđmana u makedonskom Tikvešu Mesić nije ni pozvan, pa je on postajao sve svjesniji da njegov model novog političkog dogovora ima sve manje šanse za uspjeh.
„Sve je to padalo u vodu kad Tuđman i Milošević nisu željeli takav model - Tuđman je želio da pripoji dio Bosne, a i Milošević je želio 63 posto BiH.
„Milošević je varao svijet da se bori za Jugoslaviju, varao je Srbe da će živjeti u jednoj državi - nikad nije spomenuo Veliku Srbiju, ali je Srbima rekao da će živjeti u jednoj državi."
Slobodan Milošević: Varalica u dobrim košuljama
Politički uspon Slobodana Miloševića bio je na vrhuncu u danima dok je Stjepan Mesić predsjedavao jugoslovenskom federacijom, a zemlja se na terenu raspadala u sve češćim oružanim sukobima.
„Osnovni uzrok rata je da je Milošević želio da stvori Veliku Srbiju, ali je kao veliki glumac varao svijet da se zapravo bori za Jugoslaviju.
„On je znao da je svijet sentimentalan prema Jugoslaviji, zaslugama Tita i pobjedi u Drugom svjetskom ratu."
Mesićevi opisi Slobodana Miloševića uvek imaju miris tompusa i aromu viskija, po čemu je srpski lider bio prepoznatljiv u prvim godinama političke karijere.
„Milošević je poslije nekog ručka ili večere pio viski, bio je onako dežmekast, a mene je čudilo kako je on sa takvim licem i takvom građom postao nevjerovatno popularan u Srbiji.
„Na moju opasku da želi da napravi Veliku Srbiju i da ćemo svi od toga imati štete, a najveću štetu će imati Srbija, te da će mu Srbi suditi i vješati ga na Terazijama, on mi samo kaže - još ćemo da vidimo koga će da vješaju."
Putevi su im se sreli pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Hagu gdje se Mesić pojavio kao svjedok u procesu protiv Miloševića.
„Uvijek je imao dobru kravatu i košulju.
„Ljudi uvijek gledaju odijelo, a zapravo je košulja važnija - ona govori ko je dobro obučen, a Milošević je uvijek imao dobru košulju, čak i u Hagu."
Franjo Tuđman: Kako ga je promijenio put u Kanadu
Stjepan Mesić upoznao je Franju Tuđmana još 1965. godine, kada je sa liste građana izabran među poslanike hrvatskog Sabora.
„On meni tada nije imponovao, ja sam bio dio grupe aktivne u Hrvatskom proljeću, a on je održao samo jedno predavanje."
Hrvatsko proljeće je politički sukob u okviru Saveza komunista od 1967. do 1971. godine u kome je grupa hrvatskih intelektualaca tražila reformu partije i jugoslovenske federacije.
Mesić kaže da su nosioci te politike i krajem osamdesetih bili pozvani da se vrate na javnu scenu.
„Mi smo zvali proljećare da se uključe u politiku, ali oni su se malo bojali, a i nisu željeli da izgube svoje privilegije pa su željeli još da čekaju.
„Tuđman je, s druge strane, najprije želio da formira novine u kome bi govorili protivnici režima, ali je onda predložio da se formira zajednica koja bi opstala i ako se zabrane političke stranke."
O sopstvenom uključivanju u „novo društvo", Mesić kaže da je vjerovao da stvari mogu da budu pod kontrolom.
„To su u najbližem krugu bili sve antifašisti, i ja sam se zato našao u tom krugu - a mi smo mogli da držimo Tuđmana u nekim okvirima.
„Kad je dobio pasoš i otišao u Kanadu, tamo je bio u ustaškom centru i prvi put se vratio sa novcem pa je počeo stvaranje podružnica Hrvatske demokratske zajednice (HDZ)."
„Beograd je internacionalni grad"
Dana u Beogradu 1990. i 1991. godine Mesić se sjeća kroz blokadu i demonstracije ispred institucija Jugoslavije, ali i kroz činjenicu da nije doživio nijednu provokaciju - osim jedne anegdote.
„Moje vozilo imalo je policijsku pratnju ispred i iza, stajali smo na crveno na semaforu i jednom se pored nas zaustavila stara ofucana 'zastava' iz koje je izašao čovjek u jednako ofucanom mantilu i - uhvatio se za kvaku mojih vrata.
„Tjelohranitelj je kao panter skočio, stavio mu pištolj na čelo, a ovaj je u strahu i zbunjenosti samo procijedio da traži ulicu Vojvode Mišića", govori Mesić uz smijeh.
On dodaje da se u Beogradu slobodno kretao, odlazio na večere s prijateljima, bio na sahrani novinara Juga Grizelja.
„Beograd je internacionalni grad, to mora da se shvati.
„To nije zalupana palanka već grad sa međunarodnim štihom, i to me je oduševilo."
Memoari koji mijenjaju naslov
Memoari Stjepana Mesića izdati su dva puta: 1992. godine pod naslovom „Kako smo srušili Jugoslaviju - politički memoari", a dvije godine kasnije sa promijenjenim naslovom „Kako je srušena Jugoslavija",
„Ja sam promijenio naslov jer sam vidio da se pogrešno interpretira.
„Htio sam da kažem da smo svi krivi što smo srušili Jugoslaviju, a ne da ja budem u prvom planu kad kažem mi - ovako sam dao objektivizaciju."
U njegovim sjećanjima, važno mjesto ima i tajni susret sa tadašnjim njemačkim šefom diplomatije Hansom Ditrihom Genšerom, krajem 1991, dok ratni sukobi eskaliraju, posebno oko Vukovara, grada na krajnjem istoku Hrvatske.
Iz Mesićevih riječi vidi se da je odustao od modela jugoslovenske konfederacije i da se sprema međunarodno priznanje nezavisnosti Hrvatske koje je uslijedilo 15. januara 1992. godine.
„Upozorio sam ga da se ne može više da računa na novi politički dogovor jer su stvari otišle predaleko i da je izlaz u priznanju Slovenije i Hrvatske - da priznanjem svih republika možda zaustavimo rat koji planira Milošević, a Tuđman mu se pridružuje.
„Rekao sam mu da će taj rat biti vrlo kratak u Sloveniji, biće krvav u Hrvatskoj i već je počeo, biće brutalan u Bosni i Hercegovini, a poslije toga će se Srbija kupati u krvi", kaže Mesić uz napomenu da je sa Genšerom susret bio privatno i tajno organizovan.
Iako se njegova prognoza ostvarila, Mesić danas tvrdi da je učinio sve što je mogao da se spriječi rat.
„Ja nisam ni u čemu pogriješio, žarko sam želio da dođe do novog političkog dogovora i sve znanje i energiju sam upotrijebio, ali nije išlo.
„Da se Tuđman i Milošević nisu dogovorili oko podjele Bosne, mi bismo imali novu konfederaciju."
