Godine 1992. smrtonosna iskra srpskog nacionalizma rasplamsala je ratni požar koji je jurio po bivšim Socijalističkim Federativnim Republikama Jugoslavije, uništavajući sve na svom putu. Tokom ovih agresorskih ratova, u Bosni i Hercegovini je ubijeno više od sto hiljada ljudi, a raseljeno je dva miliona. Kampanja etničkog čišćenja, prvenstveno protiv bosanskih Muslimana (Bošnjaka), često se opisuje kao najgori genocid od Drugog svjetskog rata. Pokolj je okončan tek nakon intervencije NATO-a 1995. godine.
A sada, tridesetak godina kasnije, Putinov rat protiv naroda Ukrajine, sa svakodnevnim vijestima o smrti i razaranju, jezivo podsjeća na ove druge ratove, piše u uvodu američka spisateljica Dina Greenberg, autorica romana "Nerminina šansa", čija radnja počinje na početku opsade Sarajeva i prati studenticu druge godine medicine - Nerminu, kojoj je rat oduzeo sve što je ikada poznavala ili voljela.
Dina je nakon objave romana nastavila prikupljati priče o ženama koje imaju mnogo zajedničkog sa Nerminom, odnosno sa ženama koje su prevazišle svoju kolektivnu tragediju da bi procvjetale, ili koje su još uvijek zatočene u boli svoje prošlosti.
Među tim ženama je i Vildana Kurtović, a u nastavku pročitajte njenu priču:
Generacije majčinske tuge
U aprilu 1992. godine, zajedno sa svojom sestrom, majkom, tetkom i jednogodišnjim rođakom, Vildana se ukrcala na posljednji komercijalni let iz Sarajeva. Sletjeli su u Beograd, a zatim vozom otputovali u Njemačku. Vildanin otac, ljekar, ostao je u Sarajevu tokom opsade, gdje je služio ranjenima i umirućima u gradu. Jednog dana je upucan; snajperski metak probio je prozor porodičnog stana i zabio se samo nekoliko centimetara ispod njegovog srca. Prošli su dugi periodi između njegovih komunikacija, i proći će više od dvije godine prije nego što se Vildanin otac ponovo spoji s njihovom porodicom u Njemačkoj. U ljeto 1995. godine porodica Kurtović otišla je u Royal Oak u Michiganu, gdje je Vildanin amidža prije nekoliko godina stigao kao izbjeglica. Ipak, porodicu je podijelio rat. Poput otvorenih rana, zjapeće rupe su ostale tamo gdje su trebali biti voljeni.
Vildana danas živi i radi u Beču. Ona je, po svemu sudeći, uspješna i samouvjerena mlada žena. Ipak, kada smo se prvi put sreli putem video poziva, Vildana je opisala “krivnju iz druge ruke” koja je prati. Ispričala je priču koja se provlači kroz četiri generacije žena u njenoj porodici. Malo je vjerovatno da će ova tuga i osjećaj krivice završiti s njom.
Kada je Vildanina porodica pobjegla iz Sarajeva 1992. godine, njena nana po majci Šefika ostala je u gradu, sigurna da će, kao i mnogi drugi, rat biti gotov za nekoliko sedmica. Ali Vildanina pranena, Derviša, živjela je u Nevesinju, gradiću blizu Mostara, danas u sastavu Republike Srpske. S razlogom se Šefika bojala da joj je majka, tada u kasnim sedamdesetim, bila u velikoj opasnosti.
Razmišljajući o svom američkom djetinjstvu u Michiganu, Vildana opisuje povremene “iskrene trenutke” kada bi njena majka, Edina, spustila gard, dozvoljavajući da dio njenog bola izmakne van.
“Moja majka je provela veći dio svog odraslog doba preživljavajući, učeći nove jezike i pokušavajući da pronađe svoj put.” Kao mlada odrasla osoba, Vildana je saznala izvor sveprisutne tuge svoje majke. U ranoj fazi rata, porodica je pokušavala da ubijedi Dervišu da napusti Nevesinje, ali je ona insistirala na tome da „starica“ poput nje ne predstavlja prijetnju Srbima.
"Jednog dana moja pranena je jednostavno nestala", kaže Vildana.
Masovne grobnice
Masovne grobnice bile su obilježje srpskog agresorskog rata. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, u spomen kosturnici u Nevesinju nalaze se posmrtni ostaci 72 neidentifikovane žrtve; mrtvačnica na groblju Sutina u Mostaru sadrži neidentifikovane posmrtne ostatke još 126 osoba. 1998. godine, nakon što je saznala za ova otkrića, Vildanina majka se vratila u Nevesinje. Možda je Derviša bila među ovim brutaliziranim žrtvama rata?
Njeni napori su propali.
Deceniju kasnije, Edina je počela da dijeli malo više svoje tuge sa svojom kćerkom; vitice tuge i krivice stisle su se još čvršće. Neposredno nakon što je diplomirala na Državnom univerzitetu u Michiganu i radila na Manhattanu, Vildana je odlučila da pokuša ponovo tamo gdje njena majka nije uspela.
"Obratila sam se Crvenom krstu jer sam od porodice u Mostaru saznala da ta organizacija pomaže bošnjačkim porodicama da identifikuju posmrtne ostatke najmilijih, od kojih su mnogi sačuvani u masovnim grobnicama koje su napunili Srbi", priča Vildana.
Ona je u pismu Crvenom krstu s bolom ponovila priču koju joj je ispričala njena majka. Podnijela je svoj zahtjev, dobila broj predmeta i pratila je telefonskim pozivima.
"Godine su prolazile, a Crveni krst nije mogao da joj uđe u trag. Čak i nakon što je moja porodica predala DNK uzorke, nikada nije pronađena niti je ušla u trag ostacima iz brojnih masovnih grobnica – barem ne još", kaže ona.
Jedinu klauzulu koju je Vildanina porodica ikada pronašla isporučio je mještanin koji je ostao u Hercegovini sve vrijeme rata.
"Moja porodica se nakon rata vratila u Nevesinje, ali ne više kao mještani, već kao posjetioci grada koji su zauzeli Srbi", kaže Vildana i dodaje: "Naši domovi nisu bili uništeni, već sablasno ispunjeni novim ljudima – sa sopstvenim tradicijama – koji se dešavaju kao da je to sasvim normalno.”
Bolno je shvatiti priču o Dervišinim posljednjim danima i satima.
"Čovjek iz grada rekao je mojoj porodici da je moja pranena, zajedno sa ostalim muslimanskim stanovnicima, pokupljena i živa zakopana u jamu s ljudskim izmetom. Druge su zatvorili u odabrane kuće, a zatim su Srbi zapalili i živi spaljeni."
Ovaj jezivi izvještaj bio je posljednji koji je Vildanina porodica znala o svom matrijarhu.
Mir dolazi u mnogim oblicima
Niko od poginulih u Nevesinju nije dostojanstveno sahranjen. Niko od članova njihove porodice nikada neće naći utjehu. Nijedna od ovdje opisanih slika neće izblijedjeti.
Ipak, evo moje ponude i molitve za mir. Za Dervišu Husović i tri generacije Bošnjakinja koje su je slijedile; za sve ostale žrtve koje tek trebaju oporaviti, i porodice koje ih žale, sjećamo se. Na ovaj način, mi vodimo mir među i unutar onih koji su pretrpjeli najgore zločine rata.
Autorica teksta: Dina Greenberg (američka spisateljica i autorica romana "Nerminina šansa" koji govori o agresiji na našu zemlju).
