Šta se krije iza afere koja potresa Srbiju: Na meti je zakleti Vučićev neprijatelj

Potencijalni bankarski računi predsjednika Stranke slobode i pravde (SSP) Dragana Đilasa pretvorili su se u prvorazrednu političku temu u Srbiji. Iako je uložen znatan napor da se čitava operacija prikaže kao nezavisna istraga pojedinih režimskih medija, tajming čitave operacije pokazuje da je prije svega država tragala za računima opozicionog političara.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je još tokom svoje posjete Ujedinjenim Arapskim Emiratima od 10. do 12. marta, upitao lidera SSP Dragana Đilasa da li ima račune na Mauricijusu i u Švicarskoj, nakon čega je takozvana istraživačka ekipa „Večernjih novosti“ nekoliko dana kasnije krenula s opširnom pričom o detaljima Đilasovih računa širom svijeta, piše DW.

(Zlo)upotreba državnih ovlaštenja

Lider SSP sve te navode je demantovao, najprije se pozivajući na nepostojeći račun u nepostojećoj Detsche banci na Mauricijusu, kao i nepostojećoj firmi u Švajcarskoj, najavivši pritom krivične prijave zbog falsifikata, ali predstavnici države su nastavili sa optužbama i najavili istragu.

Uprava za sprečavanje pranja novca Srbije, koja je dio Ministarstva finansija, tako najavljuje da se ta služba, „na osnovu dokumenata ’Večernjih novosti’, već obratila partnerskim službama u inostranstvu zbog indicija za izvršenje nekoliko krivičnih djela, prije svega utaju poreza, pranje novca i prikrivanje stvarnog vlasništva“. Ta služba se pri tom poziva na pomoć Egmont-grupe, tijela koje čine 164 finansijsko-obavještajne službe, članice (Financial Intelligence Units – FIUs). Ona obezbjeđuje svojim članicama platformu za bezbjednu razmjenu finansijsko-obavještajnih podataka i stručnih znanja za borbu protiv pranja novca i finansiranja terorizma.

Ako je prilično jasno da je država već imala podatke o računima Dragana Đilasa i da se istraga otvara tek sada, nakon navodnih medijskih saznanja, postavlja se pitanje kako se do nekih bankarskih podataka došlo ako oni nisu bili rezultat neke zvanične istrage.

„Nije možda toliko važno da li je riječ o političarima ili običnim građanima, ali pretpostavljam da je kroz neku međunarodnu pravnu pomoć moguće dobiti takve podatke, iako je u većini zemalja potrebno obrazložiti koji je osnov da se to prikuplja“, ističe za DW Zlatko Minić iz organizacije „Transparentnost Srbija“.

„Naravno, strana od koje se ti podaci traže najvjerovatnije neće ulaziti u motive vlasti, tačnije da li je u pitanju neki politički interes, ili zaista postoje indicije o nekom krivičnom djelu“, nastavlja Minić. „Vidjeli smo to i na slučaju istraživanja pojedinih novinara i nevladinih organizacija, nakon čega su pojedine međunarodne organizacije upozorile da se to ne bi trebalo koristiti kao vid političkog pritiska“.

Politički motivi istraga

Sagovornik DW zapravo skreće pažnju na slučaj kada je Uprava za sprečavanje pranja novca u julu 2020. od banaka u Srbiji zatražila uvid u finansijske transakcije 57 organizacija i pojedinaca iz civilnog društva i medija, ali se tu našao i jedan opozicioni političar – Vuk Jeremić, predsjednik Narodne stranke. Vlast se pravdala da je riječ o rutinskoj provjeri, ali to objašnjenje nije zadovoljilo specijalne izvjestioce Ujedinjenih nacija za zaštitu i unapređenje ljudskih prava u borbi protiv terorizma, koji su takav potez vidjeli kao jasan znak „da Srbija zloupotrebljava zakone protiv finansiranja terorizma, da potkopava i ograničava rad nevladinog sektora i medija. To je zloupotreba ovlaštenja kako bi država dobila podatke o onima koji prate rad vlasti i suzbijanje slobode govora“.

Tim povodom se nešto kasnije oglasilo i Međudržavno tijelo za sprečavanje pranja novca (FATF), koje u svom saopštenju navodi da je „FATF ustanovio da Srbija, prema međunarodnim standardima, nema prava da traži ovakve podatke bez osnovane sumnje da te organizacije učestvuju u finansiranju terorizma“.

Tajnost dostupna svima

Dodatnu sumnju da je riječ o političkom pritiscima, ne samo kada je reč o računima Dragana Đilasa, smatra Zlatko Minić, pojačava i činjenica „da nekim podacima barataju i ljudi iz politike koji nemaju veze s istražnim organima. Takav primjer smo imali nedavno kada je poslanik Aleksandar Martinović govorio o članovima organizacije CRTA i o tome gdje žive i šta posjeduju“.

Dodatno pitanje je da li ti državni organi jednako prilježno rade u svim slučajevima: „Prisjetit ćemo se nekih slučajeva gdje je ministar finansija Siniša Mali, u čijem Ministarstvu se nalazi Uprava za sprečavanje pranja novca, prodao firmu preko poreskog raja – što zaista budi sumnju u pranje novca – a istražni organi zaključili da nema osnova da se to istražuje“, napominje Zlatko Minić.

Kada je reč o aktuelnom ministru finansija Siniši Malom, to nisu njegovi jedini sumnjivi poslovi i transakcije, ali za sve njih važi isto: svi oni su na višegodišnjim „proverama“ u tužilaštvu i Agenciji za borbu protiv korupcije.

Koordinisana politička akcija

Vlasti u Srbiji u svakom slučaju u svoju odbranu uglavnom navode poštovanje zakona, odbranu poreskog sistema ili već neko slično poštovanje propisa kome se načelno ne može mnogo toga prigovoriti. Zlatko Minić kaže da „javnost zaista očekuje odgovore na neke indicije i traži od vlasti da bude proaktivna, ali zaista je licemjerno da se svi resursi sada koriste protiv Dragana Đilasa, o kojem već nekih sedam ili osam godina slušamo da je ukrao nekih 619 miliona eura. Mi u ’Transparentnosti Srbija’, recimo, imamo nekih 20 slučajeva koje smo istraživali, i na koje se nije reagovalo i istraživale sumnje, bilo da je riječ o pranju novca, ili nekim drugim krivičnim djelima“.

„Uvijek, dakle, postoji ta sumnja šta je zaista budno djelovanje, a šta je zapravo djelovanje u okviru jedne koordinisane političke akcije čiji je cilj da se kompromituje neki medij, nevladina organizacija, politički protivnik, ili neki pojedinac“, skreće pažnju sagovornik DW iz „Transparentnosti Srbija“.

Osnov sumnje i kriterijumi

Kako dakle pomiriti potrebu da javnost na transparentan način sazna nešto više o mogućim finansijskim malverzacijama i prekršajima, i potencijalnu političku zloupotrebu zakonskih propisa gdje su na meti samo kritičari vlasti? Zlatko Minić ističe da se možda „ne može računati na punu transparentnost u svakom trenutku, ali u nekoj fazi postupka se neke informacije moraju podeliti s javnošću: koji je bio osnov sumnje, i koji je kriterijum na osnovu kojeg se određuje šta će i ko će biti proveravan“.

Dodatni problem je izrazita zatvorenost Ministarstva finansija i Poreske uprave, dodaje Minić. „Na zahtjeve za slobodnim pristupom informacijama koje im šalje ’Transparentnost Srbija’ najčešće se ili uopšte ne odgovori, ili dobijemo rješenje da se odbija odgovor uz obrazloženje da je riječ o tajnom postupku u skladu s poreskim propisima. To se primjenjuje čak i za pitanja, recimo, koliko su dana poreski inspektori radili na terenu – znači nešto što nema veze s identitetom pojedinačnih obveznika ili nekakvim tajnim podacima“, zaključuje Zlatko Minić.