Jedno nedavno televizijsko gostovanje izazvalo je više pozornosti nego desetine istupa, koji se gotovo svakodnevno bilježe na marginama informativnih emisija. Kada je, odgovarajući na pitanja kolege Senada Hadžifejzovića u Centralnom dnevniku Face TV-a, bivši državni premijer i član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić odgovorio da je jedan od razloga zbog kojih nije podržao set ustavnih promjena pežorativno poznatih kao „aprilski paket“ nesporovođenje procesa povratka jedina logična novinarska reakcija je bila provjeriti šta se desilo sa procesom u posljednjih dvadeset i pet godina, piše Al Jazeera Balkans.
Potpredsjednik Republike Srpske, Ramiz Salkić duže od decenije figurira kao političar koji se najistrajnije bavi povratkom Bošnjaka i bilo je odmah jasno da je najpozvanija osoba koja bi mogla dati odgovor na mnoga pitanja koja se tiču povratka izbjeglica. Upitan da prokomentariše tvrdnju mnogih nezavisnih posmatrača cijelog procesa koji smatraju da “povratak nije uspio” Salkić kaže kako je „teško reći da proces povratka nije uspio imajući u vidu sve napore koji su poduzeti kako od samih povratnika tako i od nadležnih institucija. Sa druge strane, teško je reći i da je uspio ako pogledamo sve probleme sa kojima se povratnici svakodnevno suočavaju u ovom entitetu“.
Set problema s kojima se povratnici suočavaju je poprilično dug, a počinje sa diskriminacijom na nacionalnoj, vjerskoj i, što je posljednjih godina najaktuelnije, jezičkoj diskriminaciji. Suštinski problem u procesu povratka, pojašnava Salkić, jeste što se proces “nije pozicionirao kao strateško, nacionalno i državotvorno pitanje već se pozicionirao kao socijalno i humanitarno pitanje“.
Kao dokaz tvrdnji navodi „brojne prazne obnovljene kuće, škole, domovi kulture, pusti asfaltirani putevi. Da su riješena stvarna statusna prava danas bi imali desetine hiljada zaposlenih povratnika što bi značilo da povratnici žive u svojim kućama, da su djeca u školama i da su povratnička naselja puna“, nedvosmilen je Salkić.
Nema uslova za ostanak onih koji su se vratili
Ono što Salkić potencira kao veliki promašaj u procesu povratka jeste što institucije međunarodne zajednice nisu posvetila posebnu pažnju mjestima na kojima su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu izvršeni masovni zločini kao što su „Prijedor, Kotor Varoš, Bratunac, Vlasenica, Zvornik, Foča, Višegrad i druge općine a posebno Žepa i Srebrenica nad čijim stanovnicima je počinjen, dokazan i presuđen genocid. To se nije desilo. Povratnici su bili prepušteni tada, a i danas vrlo često na milost ili nemilost onima koji su bili optuženi ili su osuđeni za teške ratne zločine nad Bošnjacima, a koje su počinili kao pripadnici vojnih, policijskih ili paravojnih formacija bosanskih Srba“.
Povratak u istočnu Bosnu, kaže Salkić, imao je svoje uspone i padove a danas, najviše zbog teške ekonomske situacije, gotovo je nemoguć. Problem je što nisu stvoreni uslovi za ostanak onih koji su se vratili.
„Zbog sistemske diskriminacije gotovo da niko nije uspio pronaći posao u javnom sektoru, a i privatni sektor je posmatrao Bošnjake kao strano tijelo. Vlasti entiteta oduzele su pravo povratnicima Bošnjacima na obrazovanje na maternjem bosanskom jeziku.
Povratnici Bošnjaci su svakodnevno izloženi pritiscima kroz veličanje ratnih zločinaca, negiranje zločina, negiranje presuđenog genocida od strane vlasti bosanskih Srba na svim nivoima u medijima i u obrazovnom procesu što izaziva strah od ponavljanja zločina i odgajanja potencijalnih novih zločinaca.
Danas kada su stasale nove generacije koje završavaju fakultete i srednju školu zbog nemogućnosti zapošljavanja i diskriminacije imamo reverzibilan proces. U potrazi za poslom nove generacije napuštaju mjesta gdje su se vratile sa svojim roditeljima zbog mirnodopskog ekonomskog progona“.
Problem nemogućnosti ostvarivanja elemntarnih egzistencijalnih uslova nešto je što povratnici neprekidno ističu u svojim mnogobrojnim apelima. Zekerijah Hadžić u Srebrenicu se vratio daleke 2006. godine i duže od petnaest godina svjedoči svemu što se u procesu povratka dešava i to ne samo u Srebrenici nego i susjednim istočnobosanskim opštinama. Danas, nakon toliko godina, velika većina povratnika nema više nikakvih iluzija da su ostavljeni da se sami skrbe o sebi. Kada posmatra cijeli proces, Hadžić uviđa da je napravljeno nekoliko krupnih propusta, a najveći je bio što se na samom početku nisu stvarali uslovi za ono što se popularno naziva „održivi povratak“
Uskraćena osnovna ljudska prava
„Naravno da imamo razniih problema, a prije svega od toga da nam se krše osnova ljudska prava, da ne možete izučavati vaš jezik, koji je ustavom zagarantovan pa sve do drugih diskriminacija u zapošljavanju i popunjavanju mjesta u javnim institucijama u etnitetu Republika Srpska. Najobičnijom provjerom možete da vidite da su te institucije popunjene većinom srpskim stanovništvom. Povratak, kako su zamislili oni iz Fedracije je loš, a prvo zamisao nije bila kako treba. U startu je napravljena greška jer je bilo hajmo vratiti ljude a trebala je zamisao da bude da se ljudima obezbjedi zaposlenje, posao pa da ga onda vratite. Nije u redu da vi vratite nekoga u Srebenicu, Zvornik, Bratunac, Miliće, Vlasenicu, da mu uradite neku kuću, nadogradnju, osnovne prostorije za žviot a nakon toga ostavite ga na cjedilu“.
Kao povratnik, Hadžić zna mnoge stvari o kojima se u javnosti namjerno ne govori i zato ne želi abolirati i povratnička udruženja, vlasti u Federaciji BiH i same povratnike od teškog stanja u kojem se nalazi cijela populacija. Otvoreno kaže da se trebalo voditi više brige o tome kome se dijele donacije, jer su prioritet trebali biti ljudi koji su iskreno željeli iznova zasnovati život u mjestima iz kojih su protjerani. Otvranje radnih mjesta jedini je način da se pomogne povratnicima.
„Ovo što radi federalno Ministarstvo za raseljena lica to rješava samo mali dio problema, jer i ljudi su skloni prevarama. Nisu ni oni iskreni. Aplicira da će se baviti poljoprivredom, dobije mašinu i proda je za tri puta manju cijenu nego što ona košta. Jedino što povratnicima fali jeste da se otvore poslovi. Jedino Srebrenicu može oporaviti banja Guber ni jedan drugi resurs. Vi da u Srebrenici napravite fabriku, vi ne možete sada naći sto ljudi da tu radi. Jeidno banja Guber može oporaviti Srebrenicu. Banjski turizam privlači pacijente i onda rade restorani, kafići, prodavnice. Tu se otvara mogućnost zapošljavanja mladih kadrova – farmaceuta, fizioterapeuta“.
