Pitanju hoće li Rusija zaista izvršiti invaziju na Ukrajinu možemo pristupiti iz raznih uglova: odnosa snaga, vojnih provokacija i protuprovokacija, granice do koje su EU i SAD spremni ići da bi zaštitili Ukrajinu, učinka koji je imala prijetnja dosad neviđenim sankcijama u slučaju invazije, a koju je američki predsjednik Joe Biden uputio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, piše Index.hr.
No na kraju u cijeloj računici ostaje jedna ključna nepoznanica, ona Putinovih namjera. Drugim riječima, ne možemo znati hoće li do rata doći ako ne znamo što Putin ustvari hoće od Ukrajine i dokle je spreman ići da bi to dobio.
Misterij je, primjerice, zašto je Putin odlučio ponovo eskalirati tenzije nakon što je u junu dobio summit s Bidenom u Ženevi i postigao svojevrsni detant sa Zapadom. SAD ni NATO nisu poslali vojne snage u Ukrajinu niti u nju razmjestili strateške projektile pa da bi time isprovocirali gomilanje 70-90 hiljada ruskih vojnika uz granice s Ukrajinom, uključujući hrpu tenkova, oklopnih vozila, artiljerije i drugog naoružanja i opreme.
Jedno od objašnjenja nagle eskalacije, kako piše portal New Lines, moglo bi biti da Putin zaista odgovara na ono što Kremlj naziva “provokacijama” NATO-a posljednjih mjeseci, počevši od krstarenja američkih i britanskih ratnih brodova uz obalu Krima, vodama koje Rusija smatra svojim otkad je anektirala taj poluotok - iako međunarodna zajednica drži aneksiju ilegalnom.
Prema Marku Galeottiju sa Škole za slavenske i istočnoeuropske studije Univerziteta u Londonu Putinovo gomilanje vojnika i zapaljiva retorika iznenadili su i mnoge u ruskim političkim krugovima. Galeotti nagađa da je Putin možda napravio zaokret na temelju obavještajnih izvješća iz kojih je stekao dojam da Kijev planira vojnom akcijom povratiti teritorij regije Donbas na granici s Rusijom koji je već sedam godina pod kontrolom ruskih separatista i uvezenih ruskih vojnika i obavještajaca.
"Oni koji zagovaraju ponovno zauzimanje Donbasa su malobrojni i beznačajni. Ali svakako ih nadziru ruski obavještajci. To se brbljanje Putinu moglo prijaviti kao ozbiljan plan", komentirao je Galeotti za New Lines.
Putin traži pravne garancije da NATO neće primiti Ukrajinu
Osim toga, Moskva vidi nedavno slanje NATO-ovih snaga na poljsko-bjelorusku granicu kao dodatnu provokaciju, iako je to bio odgovor na migrantsku krizu koju je izrežirao bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko - a Poljska tvrdi da je upravo Putin glavni arhitekt tog "hibridnog napada" iskorištavanjem očajnih migranata i izbjeglica koji se žele domoći Europske unije, a koji su na kraju zaglavili na granici prije nego što ih je Lukašenko na kraju pristao vratiti u Minsk, odnosno u njihove domovine.
U široj slici, Putinovi razlozi i motivi nešto su jasniji. Ruski predsjednik mnogo je puta izrazio strah - stvarni ili hinjeni - da će NATO opkoliti Rusiju. Neprijateljstvo prema tom savezu i stav da je njegovo jačanje i širenje egzistencijalna prijetnja za Moskvu odavno su sastavni dijelovi njegove vanjske politike, baš kao i njegova opsesija da Kijev ponovno učini satelitom Moskve.
U skladu s time, Putin je prošle sedmice još jednom iznio svoje zahtjeve Zapadu u govoru pred diplomatima u Kremlju. "Rusija", rekao je, "djeluje samo kao odgovor na rastuću prijetnju na našoj zapadnoj granici i sve što želi jest da joj se daju pouzdane i dugoročne sigurnosne garancije... precizne pravne garancije jer naše zapadne kolege nisu ispunili svoje verbalne obaveze."
"Naime, svi su svjesni uvjeravanja koja su dali usmeno da se NATO neće širiti na istok. Ali u stvarnosti su učinili potpuno suprotno", dodao je ruski predsjednik, koji je još 2005. ustvrdio da je raspad Sovjetskog Saveza bila "najveća geopolitička katastrofa 20. vijeka" - a 2018. rekao je da bi ga poništio da može, kako je tada prenio Reuters.
Biden isključio mogućnost slanja vojske u Ukrajinu, najavio veliki sastanak NATO - Rusija
Takav zahtjev za pravno obvezujućim garancijama Putin je ponovo iznio i samom Bidenu na virtualnom sastanku u utorak, uvjeravajući ga u isto vrijeme da ne misli napasti Ukrajinu.
Bijela kuća je nakon sastanka objavila da Biden nije napravio nikakve ustupke Putinu po tom pitanju. Pa ipak, Biden je već idućeg dana signalizirao da bi mogao biti spreman na takve ili slične ustupke kad je novinarima najavio da će se Rusija i najmanje četiri velike članice NATO-a naći na sastanku na visokoj razini "kako bi raspravili zabrinutost Rusije zbog širenja NATO-a" i može li se nešto učiniti radi "smanjenja temperature na istočnoj bojišnici".
Biden je očito pokušao sniziti temperaturu i odgovorom da američka vojna intervencija u slučaju ruskog napada na Ukrajinu "nije na stolu", iako je time sa stola maknuo i najučinkovitije sredstvo odvraćanja Rusije od samog napada. Zanimljivo, samo dan ranije glasnogovornica Bijele kuće i glasnogovornik Pentagona odbili su isključiti tu opciju.
Međutim, ta “uvjeravanja” da se NATO nikada neće proširiti zapravo su mit koji je izmislio (i kasnije opovrgnuo) Mihail Gorbačov, piše New Lines. Putin ga se, bez obzira na to, uporno drži i na tome temelji svoj zaključak da su "legitimni sigurnosni problemi Rusije zanemareni i da se ignoriraju na isti način čak i sada".
Stoga se čini da bi glavni cilj invazije na Ukrajinu bio osigurati da se ta zemlja nikad ne pridruži NATO-u. Saradnica instituta Europskog vijeća za vanjske poslove Kardi Lilk ocijenila je u razgovoru za Deutsche Welle da sama prijetnja invazijom ima za cilj natjerati Zapad da "prepusti Rusiji kontrolu nad ukrajinskim političkim izborima u budućnosti".
No to bi ustvari moglo biti optimistično tumačenje. Ono pesimistično bi bilo da Putin naprosto želi, bilo na kratki i dugi rok, dokinuti ukrajinsku neovisnost i anektirati cijelu ili najveći dio te zemlje, baš kao što je anektirao njen poluotok Krim prije sedam godina.
Putin vidi Ameriku kao silu koja slabi
Drugi element koji određuje strategiju Putina i njegovog užeg kruga u Kremlju zasigurno je i njihova percepcija Amerike kao posrnulog imperija čija moć, samopouzdanje i odlučnost opadaju iz godine u godinu.
Otkad je Putin postao predsjednik Rusije, u SAD-u se izmijenilo pet predsjednika, od čega je protiv dvojice bio pokrenut opoziv - a jedan od njih, Donald Trump, otvoreno je osporavao rezultate izbora, optuživao svog nasljednika Bidena za krađu i inspirirao svoje fanatične sljedbenike da napadnu Kapitol i pokušaju zaustaviti mirnu smjenu vlasti. Pandemija je tu podjelu dodatno produbila, do te mjere da u Sjedinjenim Državama nema gotovo ništa više sjedinjeno.
Amerika je, zahvaljujući Trumpu i njegovom toksičnom naslijeđu, ali i radikalizmu s druge strane političkog spektra, toliko polarizirana da se ne može očekivati da bi se ujedinila iza Bidena čak i u slučaju novog rata. A Putin je iz Kremlja u te 22 godine gledao kako SAD vodi dva katastrofalna rata, u Iraku i Afganistanu, te kako se ove godine povukao iz Afganistana i prepustio zemlju talibanima.
Biden je tim ponižavajućim povlačenjem i odbacivanjem saveznika i afganistanskog naroda za koji su se Amerikanci navodno borili 20 godina, bacio ozbiljnu sumnju na svoje obećanje da se nakon Trumpa "Amerika vratila". U rat u Siriji SAD jedva da se uključio - naprosto je prepustio Rusiji da odluči ishod tog rata u korist svog saveznika i zauzvrat dobije trajnu vojnu i mornaričku bazu na strateškim lokacijama na Mediteranu. A iako su SAD, EU i saveznici nametnuli sankcije Rusiji zbog aneksije Krima i podrške ruskim separatistima u Donbasu.
Poljuljana vjerodostojnost SAD-a prestala je biti vezana uz jednog predsjednika i postala je kronični problem. Amerika je i dalje najveća vojna, ekonomska i politička sila svijeta i Putin je toga sigurno svjestan, ali lako je moguće da ga je njena slabost i neodlučnost ohrabrila. Kako je i šahovski velemajstor i veliki Putinov kritičar Gari Kasparov konstatirao u intervjuu za Index u februaru, "Putinova snaga je odraz slabosti slobodnog svijeta". U svakom slučaju, Putin sigurno može biti sigurniji nego prije 20 godina da Amerika danas neće zaštititi Ukrajinu.
"O hsitorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca"
Osim toga, kako piše New York Times, sličnom kalkulacijom vjerojatno se vodi i Kina, koja je posljednjih mjeseci također eskalirala tenzije s Tajvanom i potaknula sve izraženije strahove da priprema invaziju na tu međunarodno nepriznatu državu, koju Peking smatra svojom odmetnutom provincijom.
Treći element koji određuje Putinovu strategiju je ruski, ali po svemu sudeći i njegov osobni animozitet prema samom konceptu ukrajinske državnosti i neovisnosti. Da je Putin prilično opsjednut Ukrajinom i da ni nakon 30 godina ne može prihvatiti njenu neovisnost, dosad je već prilično očigledno. To je potvrdio, kao što piše New Lines, kad je u julu objavio veliki traktat naslovljen "O historijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca".
U njemu je ruski predsjednik preuzeo ulogu historičara i ustvrdio da Ukrajina “nije i nikada nije ni bila neovisna država” - štaviše, da je “neotuđivi dio Rusije” koji nema jasan etnički identitet, kulturu, vjeru i jezik te da je Ukrajina uvijek napredovala kada je bila dio Rusije, a patila kada nije i da je neovisnost Ukrajine uvijek bila inspirirana i sponzorirana od strane “neprijatelja Rusije”.
Putin je uvjeren da su Ruse i Ukrajince podijelili neprijatelji sa Zapada
Naravno, u Putinovoj propagandi i historijskom revizionizmu nalazi se i barem zrno istine. Ukrajina i Rusija zaista su najveći dio hiljadugodišnje historije pripadali jednoj zemlji - prvo kraljevstvu, pa carstvu, a na kraju i socijalističkoj federaciji - a može se reći i da su Rusi i Ukrajinci bili jedan narod. No sam ruski predsjednik, kako je ponovio u svom traktatu, smatra da su Rusi i Ukrajinci i dalje jedan narod. Drugim riječima, da su Ukrajinci ustvari Rusi.
To što su današnja Rusija i Ukrajina, koji su različiti dijelovi "istog historijskog i kulturnog prostora", za Putina je ne samo "nesreća i tragedija" već prije svega "rezultat namjernih napora onih sila koje su uvijek težile potkopavanju našeg jedinstva" starom taktikom "podijeli pa vladaj".
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, i Ukrajina i Rusija imale su vrlo turbulentnu fazu demokratije u povojima. I dok je Rusija nakon dolaska Putina na vlast postupno otklizala u de facto diktaturu, sa sve slabijim prividom višestranačja i pravne države i civilnim društvom na izdisaju, u Ukrajini se haotična i često nepoštena demokratska borba proeuropskog i proruskog tabora nastavila.
No kad je u velikom valu proeuropskih i antikorupcijskih protesta, zvanom Euromajdan, Putinov saveznik Viktor Janukovič svrgnut s vlasti i pobjegao u Rusiju, za Putina je to ustvari bio fašistički državni udar koji su orkestrirali zapadni neprijatelji Rusije kako bi kontrolirali Ukrajinu i pretvorili je u vojnu ispostavu NATO-a.
Posljednja šansa da slomi Ukrajinu?
Zauzvrat je, po svemu sudeći, orkestrirao separatističku pobunu na istoku zemlje i onda opsežnom vojnom pomoći pobunjenika skoro doveo ukrajinsku vojsku do sloma i natjerao ukrajinsku vladu da prihvati za nju nepovoljni mirovni sporazum u Minsku. Pravi mir, međutim, do danas nije postignut - ali to Moskvi vjerojatno nije ni bio cilj. Zemlja sa zamrznutim sukobom, na kraju krajeva, ne može ući u NATO.
"Moskva se od 2015. nadala postići cilj (zadržavanja Ukrajine izvan NATO-a) implementacijom sporazuma u Minsku koji je uspostavio neku vrstu primirja i završio aktivnu fazu rata", smatra Kardi Liik iz Europskog vijeća za vanjske poslove.
"No sada su vjerojatno shvatili da sporazumi (Minsk 1 i 2) ne djeluju kako su se nadali, da se Ukrajina pod predsjednikom Volodimirom Zelenskim ne drži sporazuma, prema tumačenju Moskve, i da u isto vrijeme, uz zapadnu vojnu pomoć, Ukrajina postaje sve jači protivnik, čak i u vojnom smislu. Tako da sad naprosto žele zaustaviti urušavanje prednosti koju imaju", dodaje Liik.
Drugim riječima, glavni Putinov motiv mogao bi biti uvjerenje da mu vrijeme istječe ako želi vratiti Ukrajinu pod svoje okrilje, prije nego što ta zemlja ne ojača, ne postane vojno prejaka da bi je mogao slomiti. A u tom slučaju, invazija je zaista izgledna.
