Fenomen je to koji se može promatrati kroz prizmu jednog hipotetskog, možda čak i naivnog pitanja u kojem se sudaraju objektivno i subjektivno, racionalno i emotivno.
Pravični ste, pravdoljubivi, etični i moralni, a otac vam je Adolf Hitler. Šta biste uradili? Naredili najstrožu kaznu zbog svega što je taj počinio, osudili i presudili, odrekli ga se i stidjeli ili bi jednostavno prešli preko svega jer vaša ljubav je neupitna? Šta je pravilno i ko o tome može uopće suditi?
Nije tako, ali skoro da jeste.
Izgubiš od Nigerije i pričaš o ofsajdu godinama poslije
Ako znate šta se sve radi u i oko reprezentacije, na koji način se pozivaju igrači, kako se bestijalno postupa prema određenim ljudima koji su ranije iskazali neposlušnost prema vladajućim i dominantnim praksama talova, sređivanja, pozivanja preko poznanstva, jer može neko nekome valjati kasnije, ja tebi - ti meni i slično, upravo onako kako viđosmo da se „završavaju“ stvari u aferi „Asim“, a tako se završavaju apsolutno svugdje i nijedna pora društva nije imuna na takvo što (čast izuzecima koji samo potvrđuju pravilo), da li je antipatriotski čin ne navijati za reprezentaciju BiH?
Da li je neoprostiv grijeh ako nekoga ta družba što nekad razgaljuje, a mnogo češće deprimira napaćeni bh. korpus, naprosto ne zanima? Ako čovjek nema apsolutno mrvu emotivne povezanosti, jer naprosto ne može da se pomiri s nepravdom.
Fudbal je biznis, to je razumljivo, i „selektori su svi u fildžan državi“ (stih iz jedne društveno vrlo reprezentativne pjesme), no smije li to biti opravdanje onima koji se poigravaju sa zdravim razumom, makar bili fudbalske tesle i ajnštajni...
Godinama unazad fudbalska reprezentacija BiH bila je poligon raznih neuspjeha. Jednom smo otišli na veliko takmičenje samo iz razloga što Safet Sušić nije imao prostora da eksperimentira, nego su igrali zaista najbolji igrači. Imali smo ih tačno toliko da je bilo nemoguće sastaviti drugačiji tim od onog koji je recimo odigrao najbolju utakmicu u historiji, protiv Francuske u Saint Denisu. Sve drugo bilo bi bogohuljenje.
A onda kada smo otišli u Brazil, tamo je bio Sven-Tino Sušić nauštrb Elvira Rahimića. I šta ćeš drugo očekivati nego da izgubiš od Nigerije i pričaš o ofsajdu godinama poslije.
"Za mene je Štilić Maradona“
Smatralo se da će se praksa pozivanja polovnih igrača bliskih menadžerima oko reprezentacije zaustaviti dolaskom Duška Bajevića, no danas je Princ sa Neretve objavio u najmanju ruku suspektan spisak igrača za mečeve baraža.
Ne detaljišući previše o tome kada je ko odigrao za svoj klub zadnji meč i kakvi su stvarni kvaliteti pojedinih igrača koji su 200 posto pozvani zbog određenih menadžera, ne vidjeti na spisku igrača koji je u Premijer ligu unio nešto što je posljednji put viđeno za vrijeme Almira Turkovića – je bogohuljenje i razlog zbog kojeg ogroman broj ljudi reprezentacija BiH ne tangira uopće.
Jednom neki selektor nije pozvao Semira Štilića, iako je tada igrao u nestvarnoj formi u Poljskoj, a pozvao je Samira Bekrića iz Željezničara. Bilo je to prvi put da se neki igrač javno postidio.
„Ne znam stvarno, ali za mene je Štilić Maradona“, kazao je Bekrić svojevremeno.
