Scena u kojoj veličanstveni i nenadmašni Izet Nanić svoje borce mentalno sprema kako da prežive svoj naredni proboj - tako što trebaju da razmišljaju da neće preživjeti - dok general Petog korpusa, dakle najviši čin u vojnoj hijerarhiji Atif Dudaković mirno sjedi, šuti i sluša, i na kraju onako filmski zapali cigaretu, mogla bi se komotno proglasiti antologijskom, paradigmatskom u sistemu vrijednosti današnjih Bošnjaka.
Zašto današnjih, da li se oni razlikuju od ondašnjih, Bošnjaka iz perioda agresije, i kakvi su to uopće oni tada bili, a kakvi su danas?
Sudeći prema toj sceni, nema neke prevelike razlike. I danas su na nižim pozicijama (Izet Nanić) oni koji su neustrašivi, puni znanja energije, pameti, hrabrosti dok su na višim, vladajućim ovi koji obilato koriste sve pobrojano nižerangiranih.
Ovi na nižim nivoima iz svoje ljubaznosti, predanosti, odgoja nikada neće proturiječiti višima, makar oni bili u pravu. Reklo bi se to su istinski, dobri Bošnjani. Dostojanstveni i zahvalni na onome što imaju i na kojoj poziciji jesu, skromni i širokogrudni.
Danas međutim više nego ikad oni koji su bili najiskreniji i najsrčaniji među njima doživljavaju poniženja, politički katastrofalno vođeni, bez državničkog liderstva, poštenja, pameti i mudrosti nacionalni identitet im je poljuljan do te mjere da je pitanje da li bi se uopće sami, kao što su to učinili u prethodnoj agresiji, uspjeli odbraniti od nasrtaja svojih dušmana.
Mnogi od njih su razočarani i ogorčeni, skoro pa plebiscitarno reći će vam da se nisu za ovakvu državu borili, pa makar i za onih 24 posto gdje su većina, i da bi ogroman broj radije zdušio prvim konvojem nego uzeo pušku i ponovo se borio. Ne zbog manjka hrabrosti, već inata rođenog u iznevjerenosti.
Hipotetski, u takvoj situciji, čak i da postoji 500.000 neustrašivih, a Nanić baš u tom epsko-lirskom nadahnjujućem motivacionom govoru ističe da je bolje 500 odlučnih nego 5.000 nesigurnih, pitanje je ko bi danas bio novi Izet Nanić i da li bi bilo pameti da takav bude na čelu svega.
Sjećanje na Izeta Nanića, najvećeg bosanskoga gaziju, čovjeka čija je "ludost" išla dotle da je sam sebi slomio nogu kako bi se iz Kragujevca vratio u Bužim na dopust, a onda preuzeo palicu u gradu po mnogo čemu specifičnom - i zbog kojeg, između ostaloga, Hrvatska danas slavi Dan pobjede - ne blijedi, ali sve više se kod Bošnjaka gubi njegova ideja vodilja, ono kako je on vidio svoj narod.
(U jednom od dokumentaraca o padu Republike Srpske Krajine i kako je čitava operacija tekla, jedan od aktera ustvrdio je, vrlo precizo, da Hrvatska danas ne bi bila u svojim granicama da nije bilo neuništive 505. viteške brigade, odnosno da je pao Bužim. U tom slučaju bile bi stvorene sve pretpostavke za spajanje dominantno srpskih teritorija u BiH i Hrvatskoj i realizaciju ideje Velike Srbije. Iz tog razloga brojne vojne formacije Vojske RS i plaćenika iz Srbije pokušavale su osvojiti ovo uporište, čak je i Ratko Mladić glavom i bradom mogao zaplatiti, ranjen za dlaku se izvukavši, a brojna su svjedočanstva ljutih neprijatelja o viteškom karakteru i ludoj hrabrosti Bužimljana.)
Bošnjaci danas, a ponajviše zbog politike i svojih vođa, svjetlosnu godinu se razlikuju od Izeta Nanića, radeći sve suprotno od onoga što im je ovaj vitez i gazija savjetovao i za šta se borio...
