Srbija je Mirku Vrućiniću dala državljanstvo dva mjeseca prije nego je pobjegao iz Bosne i Hercegovine gdje mu se završavalo petogodišnje suđenje za ratne zločine u Sanskom Mostu, što je prema mišljenju svjedoka iz ovog postupka ponižavajuće za žrtve i ujedno obmana njih i pravosuđa.
Kako je potvrđeno iz Državnog suda za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), Vrućinić je u evidenciju državljana Srbije upisan u septembru 2020. na osnovu rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije iz juna te godine.
Posljednjeg dana mjeseca augusta 2020. Vrućinić se nije pojavio pred Sudom BiH gdje je njegova Odbrana nakon petogodišnjeg postupka trebala iznijeti završne riječi, poručivši po advokatu Branku Gudalu da je otišao u Srbiju zbog nepoštenog suđenja.
Nakon što je Sud obaviješten o njegovom odlasku u Srbiju, utvrđeno je da je 30. augusta u 13:25 sati prešao granični prelaz “Rača”.
Vrućiniću, nekadašnjem načelniku Stanice javne bezbjednosti i članu Kriznog štaba u Sanskom Mostu, sudilo se za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u sklopu kojeg su vršena ubistva, prisilna preseljenja, protivzakonita zatvaranja i prisilni nestanci. Suđenje mu je počelo 22. aprila 2015. godine.
Tužiteljica Eldina Biuk je na ročištu 31. augusta prošle godine navela da je Tužilaštvo BiH više puta od Srbije i putem Interpola tražilo informaciju o dvojnom državljanstvu i da li je Vrućinić podnio zahtjev za srbijansko državljanstvo, ali da iz te države nisu htjeli odgovoriti.
Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH, kaže da je ova institucija u više navrata, u skladu sa Memorandumom o saradnji, slala upit Tužilaštvu za ratne zločine Srbije o državljanstvu i prebivalištu optuženog na području ove države.
“Pomoć smo tražili i putem Interpola. Pomoć i koordinaciju u novembru 2020. godine pružio je Ured tužitelja u Den Haagu, te smo od Tužilaštva za ratne zločine Srbije dobili odgovor da ima državljanstvo Srbije i prijavljeno prebivalište na području te države”, naveo je Grubešić u pisanom odgovoru.
Sud BiH je 4. aprila 2021. dobio odgovor od Ministarstva pravde Srbije po zamolnici poslanoj gotovo pet mjeseci ranije u kojoj je pitano da li Vrućinić ima državljanstvo te države.
BIRN je podatke o državljanstvu Vrućinića pokušao da dobije u dva navrata tokom nekoliko mjeseci od MUP-a, ali su zahtjevi odbijeni.
“Budući da postupak u BiH nije okončan, a pošto se ne vodi u Srbiji, ne možemo znati da li su sva njegova prava poštovana, a naročito pravo na fer i pošteno suđenje, imajući u vidu sve objektivne okolnosti procesuiranja pripadnika srpskog naroda za krivična dela počinjena za vreme rata u BiH, a koje su vršile institucije BiH i međunarodni sudovi”, navedeno je u odgovoru MUP-a Srbije.
Nemogućnost suđenja u odsustvu
Iz MUP-a nisu odgovorili na dodatni zahtjev za komentar o davanju državljanstva optuženom za ratne zločine na samom kraju suđenja.
Iz Suda su ranije potvrdili da je 1. septembra 2020. doneseno rješenje o određivanju pritvora i naredba o raspisivanju potjernice za Vrućinićem, te da je odbijen zahtjev Tužilaštva BiH da se suđenje okonča i izrekne presuda bez prisustva optuženog za kojim je Interpol raspisao potjernicu.
“Rješenje je postalo pravosnažno 2. decembra 2020. godine nakon što je Apelaciono odjeljenje odbilo žalbu Tužilaštva kao neosnovanu”, odgovoreno je iz Državnog suda, uz objašnjenje da se Vrućiniću, prema Zakonu o krivičnom postupku BiH, ne može suditi u odsustvu.
Sudija Faris Vehabović govori da je Evropski sud za ljudska prava u više predmeta zauzeo stav da onaj kome se sudilo u odsustvu nije imao jednakost oružja, te su zbog toga mnoge zemlje napustile tu mogućnost.
Vehabović ističe da čak tamo gdje se može suditi u odsustvu, obaveza je ponovno suđenje ukoliko osoba postane dostupna organima te države.
Esad Fejzagić, advokat i bivši sudija Suda BiH, smatra da su materijalni zakoni u BiH manjkavi i da se radi o kompleksnom problemu koji se ne može nikako samo adresirati na sudije i tužioce.
“Ranije je to postojalo s tim što je postojala mogućnost čim bude dostupan taj optuženi organima pravosuđa u toj zemlji, taj postupak se stavlja van snage i počinje suđenje iznova”, kaže Fejzagić.
Vehabović navodi da sudovi mogu da koriste mjere pritvora i drugih zabrana koje osiguravaju prisustvo optuženog na suđenju, dok Fejzagić smatra da su uprkos njima “granice šuplje”.
“Oduzmu se svi putni dokumenti, naredi im se javljanje u policijsku upravu. Međutim, naše granice su šuplje kao švajcarski sir i može svako živ proći u svaka doba”, kaže Fejzagić, dodajući da u Zakonu o krivičnom postupku postoje ograničenja o trajanju pritvora.
Obmana pravosuđa i žrtava
Adil Draganović, advokat koji bio svjedok Tužilaštva u postupku protiv Vrućinića, smatra da je njegov bijeg ponižavajući za žrtve.
“Bio je svjestan da će biti osuđen. Obmanuo je naše pravosuđe, branio se sa slobode. Ni Tužilaštvo ni Sud sigurno nisu imali informacije da bi mogao pobjeći iz BiH u Srbiju i pozivati se na državljanstvo”, kaže Draganović.
Kako navode u Državnom sudu, ugovorom između BiH i Srbije o izručenju od 5. septembra 2013. godine propisano je da se odredbe o izručenju sopstvenih državljana ne primjenjuju na krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, zbog čega optuženi sa dvojnim državljanstvom Srbije napuštaju BiH.
“Vrućinić je odlaskom u Srbiju, čiji je državljanin, postao nedostupan organima gonjenja BiH, s obzirom da ni BiH ni Srbija ne izručuju vlastite državljane u predmetima genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina”, navedeno je iz Suda.
Iz Suda dodaju da veliki broj optuženih koji se trenutno procesuiraju pred Sudom BiH zbog ratnih zločina posjeduju dvojno državljanstvo BiH i Srbije ili Hrvatske.
“Oni koji ne posjeduju dvojno državljanstvo prije početka glavnog pretresa isto ostvare tokom trajanja glavnog pretresa”, kažu u Sudu.
Sudija Evropskog suda za ljudska prava Vehabović ističe da ukoliko saradnja nije moguća, onda postoje sredstva u zakonu koja se mogu iskoristiti da bi se osiguralo nečije prisustvo.
“To prije svega treba rješavati na bilateralnom nivou između dvije države da se naprave odgovarajući ugovori koji bi osigurali da se priznaju presude ili da se može suditi uz punu saradnju one druge države”, smatra Vehabović.
