Kada je bivši britanski premijer Winston Churchill 1946. izložio obrise i uloge prvog hladnog rata na Westminster Collegeu u Fultonu u Missouriju, nije govorio samo o Evropi. Ono što ljudi pamte je ova poznata rečenica: "Od Stettina na Baltiku, do Trsta na Jadranu, željezna zavjesa se spustila preko kontinenta." Ali, kasnije u govoru, Churchill je također upozorio na nadolazeću "sjenu" tiranije "kako na Zapadu tako i na Istoku", piše Michael Hirsh za Foreign Policy, prenosi Net.hr.
Drugim riječima, Hladni rat u nastajanju već je postao globalan – čak i kad se prvi put definirao. Taj je hladni rat možda završio prije tri desetljeća, ali počinje druga, vrlo drugačija vrsta hladnog rata. I ovaj će također postati globalni. Čelnici NATO-a sastaju se ovog tjedna s pogledom na Indo-Pacifik i spremaju se suočiti s Kinom i Rusijom.
I kao što ćemo vidjeti na samitu NATO-a u Madridu – gdje će se čelnici Japana, Južne Koreje, Australije i Novog Zelanda prvi put pridružiti skupu – iscrtavaju se nove borbene linije koje bi mogle trajati generacijama.
Za razliku od 40-godišnjeg sukoba između SAD i Sovjetskog Saveza, koji je dvije velike sile potpuno izolirane jedna od druge razdvojio u odvojene sfere, ova je borba obilježena višedimenzionalnim odnosom u kojem Kina i Zapad međusobno trguju i ulažu čak i dok se natječu i gdje Rusija, kineski partner u autoritarizmu i antiamerikanizmu, ostaje održiva – iako je pod velikim sankcijama – opskrbljujući naftu, plin i žito drugoj strani.
Ali ne trebamo se ni zavaravati da se obrisi i ulozi dugotrajne konfrontacije ne pojavljuju jasno. Hladni rat je jednostavno surova borba za moć i pravo na postavljanje pravila globalnog ponašanja; događa se uglavnom iza kulisa u privatnom sklapanju poslova i tajnim akcijama, a ne na bojnom polju. I to je ono s čime se suočavamo.
Prvo, Washington je prošao generacijsku transformaciju iz dvostranačke politike željnog angažmana s Kinom – nastojeći Peking pretvoriti u kolegu “dionika” u globalnom sustavu, kao što je to jednom rekao zamjenik državnog sekretara bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha, Robert Zoellick - prema dvostranačkoj politici nepopustljive konfrontacije. Uz pomoć šoka ruske invazije na Ukrajinu, čini se da Washington sa sobom povlači i nekad suzdržanu Evropu.
Novi strateški koncept Washingtona izrastao je iz saopćenja objavljenog prije godinu dana nakon posljednjeg summita NATO-a, u kojem se po prvi put upozorava na kineske "sistemske izazove međunarodnom poretku utemeljenom na pravilima i područjima relevantnim za sigurnost saveza".
U to vrijeme evropski čelnici još uvijek su se opirali molbama SAD da se pozabave strateškim izazovom Pekinga; bivša njemačka kancelarka Angela Merkel provela je veći dio svojih 16 godina na vlasti njegujući veze s Kinom. Ruska invazija, uz kinesku potporu (doduše još uvijek ne i vojnu potporu), dramatično je promijenila taj pristup. U nedjelju je njemački kancelar Olaf Scholz, zajedno s američkim predsjednikom Joeom Bidenom i drugim čelnicima G-7, najavio novu globalnu infrastrukturnu inicijativu vrijednu 600 milijardi dolara namijenjenu suprotstavljanju kineskoj inicijativi Pojas i put. I ove sedmice, NATO će pokrenuti novi "strateški koncept" - 10-godišnji plan koji će se po prvi put baviti prijetnjom iz Kine.
Promjena se počela ubrzavati u posljednjih nekoliko mjeseci kada su Biden i njegovi saveznici iz NATO-a proširili svoju politiku pomoći u obrani Ukrajine od ruske agresije u politiku potkopavanja moći same Rusije – ili, kako je rekao američki ministar obrane Lloyd Austin, „da vidi oslabljenu Rusiju.”
U govoru krajem aprila, britanska ministrica vanjskih poslova Liz Truss dodatno je podigla uloge kada je izjavila da “NATO mora imati globalni pogled” i “preduhitriti prijetnje u Indo-Pacifiku”, tako da osigura “da demokracije poput Tajvana budu sposobne odbraniti se".
Prelazak Rubikona u Aziji
Širenje NATO-a izvan Evrope događa se već neko vrijeme – najprije na Bliskom istoku, a zatim u Afganistanu, gdje je savez nesretno učestvovao u 20-godišnjem debaklu. Ali sada, NATO prelazi Rubikon u Aziji.
U izjavama prošle sedmice u Bijeloj kući uoči Bidenovog putovanja Evropom, glasnogovornik američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost John Kirby oprezno je rekao da se "ne radi o stvaranju neke slične verzije NATO-a na Pacifiku". No, Kirby je također rekao da se novi strateški koncept "nadovezuje na mjesece i mjesece rasprava i razmatranja sa saveznicima o prijetnji koju Kina predstavlja međunarodnoj sigurnosti daleko izvan samo indo-pacifičke regije".
Kirby je dodao: “Mislim da je to odraz jednake zabrinutosti naših saveznika za učinak kineskih ekonomskih praksi, korištenje prisilnog rada, intelektualne krađe i prisilnog, agresivnog ponašanja ne samo u regiji nego i drugdje širom svijeta.” Ili kako je to prošle sedmice rekao generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg u novim oštrim izjavama koje odjekuju tvrdoglavom retorikom iz Bidenove administracije: “Prvi put ćemo se pozabaviti Kinom i izazovima koje ona postavlja našim interesima, sigurnosti i vrijednostima .”
U međuvremenu, Washington je naoružavao Japan i Južnu Koreju (zajedno s Australijom) čak i dok je pozivao Tokio i Seul da se pridruže NATO summitu kao "promatrači". Sigurno je da počinje nalikovati na “verziju NATO-a na Pacifiku”.
Prošle sedmice, ponovno suprotstavljajući se Pekingu na način koji podsjeća na Hladni rat, Bidenova administracija odgovorila je na novi vojni angažman Kine na Salomonovim otocima lansiranjem Partnera u Plavom Pacifiku. Riječ je o neformalnoj skupini koju čine Sjedinjene Države, Britanija, Australija, Japan i Novi Zeland s ciljem ponovnog osnaživanja ekonomskih i diplomatskih veza s državama pacifičkih otoka, rekla je Bijela kuća.
Peking je, pak, nedavno pokrenuo svoju Globalnu sigurnosnu inicijativu (GSI) kako bi se suprotstavio kvadrilateralnom sigurnosnom dijalogu, grupi Sjedinjenih Država, Indije, Japana i Australije koju je organizirao Washington. Još nedefinirani GSI "protivio bi se bezobzirnoj uporabi jednostranih sankcija", rekao je kineski predsjednik Xi Jinping, kao i "hegemonizmu, politici moći i blokovskoj konfrontaciji".
Na šta se sve to svodi?
Nemoguće je to sada reći, barem ne tačno, kao što je to bilo za Churchilla na Westminster Collegeu u martu 1946. Churchill je govorio u vrijeme kada Moskva još nije imala bombu, kineski komunisti još nisu preuzeli vlast, a on se još uvijek se nadao da bi novi UNO ili “Organizacija Ujedinjenih naroda”, kako ju je nazvao Churchill, ipak mogao biti “pravi hram mira u kojem će se jednog dana moći objesiti štitovi mnogih nacija, a ne samo kokpit u Babilonskoj kuli.”
Ali očito, glavne zapadne sile sada vjeruju da se – od Mariupolja, Ukrajine, na Crnom moru do Taipeija, Tajvana, na Tajvanskom tjesnacu i možda sve do Honiare, Salomonskih otoka, u južnom Pacifiku – nova vrsta željeza zavjese spušta diljem svijeta. Ispred te crte na europskom kontinentu leže novonastale zapadnoevropske i NATO zemlje, kao i države bivšeg sovjetskog bloka koje su u međuvremenu ušle ili žele to, uključujući baltičke zemlje, a sada i Ukrajinu. "U suštini, ono kamo ide NATO je nekako povratak u hladnoratovsku poziciju", rekao je 21. juna Max Bergmann, direktor Evropskog programa u Centru za strateške i međunarodne studije.
A kada je u pitanju Azija, ispred ove nove zavjese nalaze se čvrsti zapadni saveznici i demokracije, poput Japana, Australije i Južne Koreje. S druge strane su beskompromisne tiranije Rusije, Kine i niza država kojima su dominirali ili s kojima su se uskladili, od Bjelorusije preko Pakistana do Sjeverne Koreje.
Zastrašujuća kombinacija nuklearnih sila
Šire gledano, Sjedinjene Države i njihovi saveznici sada bi se mogli suočiti sa zastrašujućom kombinacijom dviju nuklearnih sila: "Rusije bogate resursima udružene s tehnološki i ekonomski moćnom Kinom", rekao je bivši glavni analitičar CIA-e za Rusiju George Beebe za FP.
Opet, obrisi i ulozi nisu ni približno tako jednostavni kao što su bili tokom prvog hladnog rata, čak i za vrijeme uspona novog nesvrstanog bloka. Tijekom razdoblja hladnog rata, oštar ideološki sukob između komunizma i demokracije/kapitalizma bio je jasan (iako se Washington povremeno okaljao povezujući se s antikomunističkim autokratima). Nasuprot tome, većina nacija svijeta, od Bliskog istoka i Južne Azije do Latinske Amerike i Afrike, ne prihvaća Bidenov pokušaj da sukob predstavi kao globalnu borbu za slobodu. Još uvijek globalizirana ekonomija — koja nije bila čimbenik tokom Hladnog rata — ima ulogu aduta, pogotovo jer prosperitet Kina, koja je u usponu, toliko ovisi o njoj, dok ekonomsko zdravlje oslabljene Rusija toliko ovisi o Kini.
Kao što je Stoltenberg rekao prošle sedmice: “Ne smatramo Kinu protivnikom, ali moramo shvatiti da uspon Kine, činjenica da ulažu u novu modernu vojnu opremu – uključujući značajno povećanje svojih nuklearnih sposobnosti, ulaganjem u ključne tehnologije, te pokušajem kontroliranja kritične infrastrukture u Evropi koja nam se približava – od nas traži da reagiramo.”
Ono što još ne znamo je dokle će ići potreba NATO-a da riješi taj problem. Gledano retrospektivno, prvi hladni rat možda je bio neizbježan. Churchill je zasigurno slutio što će se dogoditi unatoč tome što je u svom govoru u Fultonu gajio nade da bi dva “razbojnika” na koje je upozoravao – “rat i tiranija” – mogla otupjeti. “Odbijam ideju da je novi rat neizbježan; još više da je neminovan. Upravo zato što sam siguran da je naše bogatstvo još uvijek u našim rukama i da imamo moć da spasimo budućnost osjećam dužnost da progovorim”, rekao je tada.
Ono što se sada događa također je možda neizbježno - drugim riječima, Biden i njegovi zapadni i azijski saveznici možda se jednostavno bave činjenicama na terenu prihvaćajući ih i suprotstavljajući im se. Ali svijet bi također mogao svjedočiti neuspjehu mašte i političke hrabrosti američkog predsjednika i velikih sila. To bi moglo značiti dogovoreni izlaz. To možda trenutno nije moguće s Rusijom, ali uostalom, ona je sada stariji partner Kini i ovisi o dobroj milosti Pekinga. A odnos između Zapada i Kine postoji na toliko različitih razina, uključujući zajedničku potrebu za rješavanjem klimatskih promjena i otvorene trgovine, da bi neka vrsta modusa vivendi prema sadašnjem međunarodnom sustavu bila moguća.
Potreba za novim svjetskim poretkom
Nasuprot tome, Washington diže ruke. U nedavno objavljenom eseju za Foreign Affairs, “The Hollow Order: Rebuilding an International System that Works”, Philip Zelikow, bivši visoki dužnosnik u administraciji Georgea W. Busha, piše: “Potreba za novim svjetskim poretkom je očita. ”
To je, smatra Michael Hirsh, glupost. Takozvani stari svjetski poredak – to jest onaj koji je osmišljen nakon Drugog svjetskog rata – nije funkcionirao onako kako je to zamislio Churchill, posebno Ujedinjeni narodi. Ali u cjelini, donedavno je još uvijek radio prilično dobro usprkos mnogim katastrofama. Jedna je bila Koreja. Druga je bio Vijetnam. No, daleko najveća je bila ona koju je orkestrirao bivši Zelikowov šef (i kojeg je sam Zelikow podržao zajedno s većinom Washingtonovih političara i stručnjaka) - invazija na Irak 2003. godine.
U historiji SAD nije se dogodila veća vanjskopolitička katastrofa – u smislu neizravnih učinaka koje je izazvala u cijelom svijetu, čak i u mogućoj pomoći u poticanju opake agresije ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu. U svom govoru od 24. februara koji je opravdavao invaziju, Putin je citirao navodne presedane koje je postavio Washington, rekavši da "primjer koji se izdvaja od gore navedenih događaja je, naravno, invazija na Irak bez ikakve pravne osnove."
Međutim, to se nije moralo dogoditi na taj način. Doista, teško je zamisliti ijednog predsjednika osim Georgea W. Busha, demokrata ili republikanca, koji bi se suočio s izazovom koji je nalagao najrazumniju upotrebu međunarodnog sustava – terorizmom u stilu Al Qaide – ignorirajući taj sistem. Ili da bi bilo koji drugi predsjednik, demokrat ili republikanac, počinio suštinski iracionalan čin invazije na Irak, zemlju koja nije imala nikakve veze s 11. septembra, u trenutku kada su glavni krivci za 11. septembra još bili na slobodi i kada je osvojio 15-0 glasova u Vijeću sigurnosti UN-a što mu je dalo potpuni pristup Iraku. Kad je Bush ipak izvršio invaziju, otvorio je Pandorinu kutiju nevolja koje još uvijek razdiru svijet s desne i lijeve strane – i koje su izravno pridonijele užasnoj katastrofi u Afganistanu.
Ratovi nisu neizbježni
Nikakvi ratovi, čak ni hladni, nisu neizbježni. Da, Kina i Rusija vjerovatno će uvijek pronaći način da se odupru dominaciji SAD i Zapada. Sa svojom ubilačkom invazijom, Putin je sada izvan nje. Ali to ne znači da se Peking ne može pridobiti tako da jednom nogom ostane u međunarodnom sistemu. U Washingtonu je, međutim, politički rizik imati mekani pristup prema Kini, gotovo jednako kao što je prije gotovo 20 godina bio rizik da imate mekan pristup prema Iraku. Biden je i sam podlegao prvom političkom iskušenju, na kraju podržavši rat u Iraku, na njegovu žalost. Sada, uvučen u ankete i suočen s vjerovatnim zastojima na američkim međuizborima u novembru, čini se da Biden prihvaća drugo iskušenje.
U svojim izjavama posljednjih mjeseci, čini se da čak i tvrdolinijaški kineski čelnik Xi traži izlaz. Govoreći na poslovnom forumu BRICS-a, Xi je izjavio: "Mi u međunarodnoj zajednici trebali bismo odbaciti igre s nultom sumom i zajednički se suprotstaviti hegemonizmu i politici moći."
Iako dolazi iz sumnjivog izvora, to je u cjelini još uvijek prilično dobra ideja. Je li naivno misliti da se to nikako ne može postići?
