Kada su svojevremeno, tačnije s proljeća pred izbore 2014. godine, u centralu SDP-a pristizali turobni rezultati istraživanja narodne volje, glavno pitanje bilo je ko će tadašnjem partijskom šefu Zlatku Lagumdžiji prenijeti, u najmanju ruku, loše vijesti.
Nije bilo neuobičajeno da u takvim situacijama zavlada geslo ‘ubij glasnika’ pa se uski partijski krug s razlogom uskomešao nad tim mučnim pitanjem, a izbor je, kako legenda kaže, pao na dvojicu koje Lagumdžija nije do kraja prihvatao, ali ih je poštovao jer mu se ne ‘uvlače’. Imena su poznata, ali za ovu priču nisu relevantna.
Nakon što je suočen sa raspoloženjem građanstva, kojeg su partijski drugovi na pozicijima, uporno iritirali kriminalno-kleptomanskim akcijama, Lagumdžija je navodno shvatio da ga od bolnog otresanja od izborni prag može spasiti samo jaka marketinška kampanja.
Pakleni plan se sastojao od toga da se za potrebe SDP unajmi poznati britanski spin-majstor, koji je navodno do pobjede vodio i Tonyja Blaira - Alastair Campbell.
Šta je Campbell tačno radio nikome nije jasno, ali svaki član i simpatizer SDP-a pamti te rezultate izbora. Ko ih ne pamti, čuo je za njih.
Osam godina nakon ovog događaja, za ovim oprobanim, ali i nedokazanim receptom posegnuo je Bakir Izetbegović.
Nije poznato ko je Izetbegovića suočio sa neugodnim rezultatima istraživanja, a time i sa realnošću da je zahvaljujući kriminalnim i bahatim aferama njegovih prvaka (uključujući i rođenu suprugu) SDA uspjela okrenuti narod protiv sebe, onako kako je uspjelo još samo Lagumdžiji 2014.
Tako je za ovogodišnju kampanju, Izetbegović navodno unajmio poznatog hrvatskog marketing maga, specijaliziranog za političke kampanje Borisa Malaševića.
Upućeni kažu da je o aktivnostima Malaševića upoznat sami vrh Stranke demokratske akcije, koji tvrdi da već vidi ‘rezultate’.
Malašević je inače zaslužan za logotipe i kampanje nekih od najvećih kompanija Hrvatske, a u političkom svijetu dokazao se valjda time što je njegovim zaslugama na izborima uvjerljivu pobjedu odvukao HDZ Hrvatske.
Čitajući Izetbegovićeve govore na raznim tribinama, mogu se uočiti određene promjene. Posebno je to naglašeno kod problema odlaska mladih. Izetbegović je redovno ovaj problem minimizirao, nipodaštavao, gurao pod tepih, a ostat će zapamćeno kada je odlazak mladih uporedio sa protjerivanjem Jevreja iz svete zemlje, u koju su se vratili nakon 3-4000 godina. Sad, pak, Izetbegović tvrdi da nam je to najveći problem koji se mora rješavati. Prije svega spuštanjem tenzija koje upravo on, zajedno sa svojim političkim blizancima Draganom Čović i Miloradom Dodikom, diže u neslućene visine.
To da je Izetbegović, inače jako samouvjeren i često arogantan, potegao za ovom očajničkom mjerom govori nam pak mnogo.
Očito da je da su u SDA shvatili da je vrag odnio šalu i da su rezultati istraživanja toliko loši da im je kao jedina nada preostala tuđa pamet koja bi trebala zamaskirati i narod hipnotizirati idejom o navodnoj krucijalnoj važnosti pobjede SDA i Izetbegovića za osiguranje opstanka države.
No, kao što se ranije pokazalo, teško će bilo koji spin-majstor uspjeti ušutkati zvižduke građana premijeru Fadilu Novaliću koji se u Mostaru pokušao ogrebati o veliki, mukom i znojem osigurani uspjeh Lane Pudar.