Invazivne vrste koje uništavaju usjeve, pustoše šume, šire bolesti i uništavaju ekosisteme šire se sve brže širom svijeta, a čovječanstvo nije bilo u stanju zaustaviti ovu plimu, navodi se u velikoj naučnom radu koji je objavljen u ponedjeljak.
Taj neuspjeh košta više od 400 milijardi dolara godišnje u odšteti i izgubljenom prihodu – što je ekvivalent BDP-u Danske ili Tajlanda – a to je vjerovatno "grubo podcjenjivanje", prema međuvladinom naučnom savjetodavnom panelu za Konvenciju UN-a o biološkoj raznolikosti (IPBES), prenosi Science Alert.
Od vodenog zumbula koji guši jezero Viktorija u istočnoj Africi, do pacova i smeđih zmija koje uništavaju ptičje vrste na Pacifiku, do komaraca koji izlažu nove regije ziki, žutoj groznici, denga groznici i drugim bolestima, izvještaj je katalogizirao više od 37.000 tzv. vanzemaljske vrste koje su se ukorijenile – često doslovno – daleko od mjesta porijekla.
Taj broj je u naglom porastu, zajedno sa računom za štetu koji se u prosjeku množi četiri puta po deceniji od 1970. godine.
Ekonomska ekspanzija, povećanje populacije i klimatske promjene "povećat će učestalost i obim bioloških invazija i utjecaja invazivnih stranih vrsta", zaključuje se u izvještaju.
Samo 17 posto zemalja ima zakone ili propise za upravljanje ovim napadom, navodi se.
Bilo slučajno ili namjerno, kada se neautohtone vrste nađu na drugom kraju svijeta, krivi su ljudi.
Širenje vrsta je čvrst dokaz da je brza ekspanzija ljudske aktivnosti tako radikalno izmijenila prirodne sisteme da je Zemlju nagnala u novu geološku epohu, antropocen, kažu naučnici.
Smatra se da su zumbul koji je u jednom trenutku pokrivao 90 posto jezera Viktorija – onemogućavao transport, gušio vodeni život, blokirao dovod brane iz hidroelektrane i razmnožavao komarce – smatra se da su belgijski kolonijalni zvaničnici unijeli u Ruandu kao ukrasni vrtni cvijet prije nego što se proširio duž rijeke Kagera 1980-ih.
Florida Everglades vrvi od destruktivnih potomaka nekadašnjih kućnih ljubimaca i kućnih biljaka, burmanskih pitona od pet metara i hodajućih soma do paprati starog svijeta i brazilskog bibera.
U 19. vijeku engleski doseljenici su donosili zečeve na Novi Zeland u lov i hranu. Kada su se namnožili kao, pa, zečevi, zvaničnici su uvezli divlje male mesoždere zvane čokaljke kako bi smanjili njihov broj.
Ali čorbe su krenule za lakšim plenom: desetine endemskih vrsta ptica koje su ubrzo desetkovane, od mladunčadi kivija do kljuna.
Novi Zeland i Australija – gdje se odvijala slična saga o zečevima od lošeg do još goreg – su "studije slučaja" o tome kako ne kontrolirati jednu uvezenu štetočinu s drugom, rekla je za AFP Elaine Murphy, naučnica u Odjelu za zaštitu prirode Novog Zelanda.
Češće su, međutim, invazivne vrste slučajni dolasci, vučne vožnje u balastnoj vodi teretnih brodova, kontejnerima u njihovim skladištima ili u koferu turista.
Sredozemno more prepuno je neautohtonih riba i biljaka, kao što su riba lava i alge ubice, koje su putovale iz Crvenog mora kroz Suecki kanal.
Smatra se da su stršljeni ubice koji su sposobni da zbrišu čitave pčelinje zajednice u jednom napadu stigli u SAD iz Azije kao slijepi putnici u tovaru.
Uglavnom zbog ogromnog obima trgovine, Evropa i Sjeverna Amerika imaju najveću svjetsku koncentraciju invazivnih vrsta, definiranih kao one koje nisu autohtone i uzrokuju štetu i koje su se preselile zbog ljudske aktivnosti, pokazuje izvještaj IPBES-a.
Invazivne vrste su značajan uzrok u 60 posto svih dokumentiranih izumiranja biljaka ili životinja, jedan od pet glavnih pokretača zajedno s gubitkom staništa, globalnim zagrijavanjem i zagađenjem, prema nalazima.
Ovi pokretači su u interakciji: klimatske promjene su gurnule vanzemaljske vrste u tek zagrijane vode ili zemlje gdje su domaće vrste često ranjive na uljeze koje nikada nisu sreli.
Smrtonosni požar koji je prošlog mjeseca pretvorio u pepeo havajski grad Lahaina na Mauiju dijelom je bio podstaknut osušenom travom – uvezenom prije nekoliko desetljeća za ishranu stoke – koja se proširila napuštenim plantažama šećera.
Globalni sporazum o zaštiti biodiverziteta sklopljen u Montrealu prošlog decembra postavlja cilj smanjenja stope širenja invazivnih stranih vrsta za polovinu do 2030. godine.
Izvještaj IPBES-a iznosi opće strategije za postizanje ovog cilja, ali ne procjenjuje šanse da se on ostvari.
U osnovi postoje tri linije odbrane, prema izvještaju – prevencija, iskorjenjivanje i onda, ako to ne uspije, zadržavanje.
Pokušaji iskorjenjivanja općenito su propali u velikim vodenim tijelima i otvorenim plovnim putevima, kao i na velikim dijelovima susjednog zemljišta. Mjesta s najvećom stopom uspjeha u uklanjanju neželjenih gostiju – posebno pacova i drugih kičmenjaka – također su ona koja su se pokazala najranjivijim: mala ostrva.