Ruska vojska je slaba i zaostala.
Invazija Vladimira Putina na Ukrajinu dovela je iznenađenje za promjenu paradigme – ono koje bi trebalo transformirati pogled Zapada na rusku snagu, prijetnju koju ta zemlja predstavlja i budućnost Kremlja u globalnoj areni, piše Newsweek u svjoj analizi.
Kopnene snage
Nakon samo jednog dana borbe, ruska kopnena snaga izgubila je većinu svog početnog zamaha, potkopana nedostatkom goriva, municije, pa čak i hrane, ali i zbog loše obučenih i vođenih snaga. Rusija je počela da kompenzuje slabosti svoje kopnene vojske daljim vazdušnim, raketnim i artiljerijskim udarima. I predsjednik Putin je pribjegao nuklearnoj prijetnji - reakciji, kažu američki vojni stručnjaci, na neuspjeh konvencionalnih snaga Moskve da brzo napreduju na terenu.
Drugi vojni posmatrači su zapanjeni činjenicom da su ruske snage za invaziju, potpuno pripremljene i koje djeluju sa ruskog tla, uspjele da se pomaknu samo desetinama milja u susjednu zemlju. Jedan penzionisani general američke vojske rekao je za Newsweek: „Znamo da Rusija ima tešku vojsku i da je ruska vojna sila uvijek bila tupo oruđe, ali zašto riskirati antipatiju cijele planete ako nemate izgleda da postignete čak ni minimalne dobitke." General armije smatra da je jedino objašnjenje to što je Kremlj precijenio sopstvene snage.
"Vjerujem da je u središtu ruskog vojnog razmišljanja kako je maršal Žukov marširao preko istočne Evrope do Berlina", rekao je bivši visoki zvaničnik CIA-e u intervjuu za Newsweek. Žukovova naređenja su bila da "postroji artiljeriju i … sravni sve pred sobom", kaže on. "'Onda pošaljite seljačku vojsku da ubije ili siluje bilo koga živog.'
Kratkoročno gledano, ruski vojni neuspjesi u Ukrajini povećavaju prijetnju eskalacije, uključujući mogućnost upotrebe nuklearnog oružja. Ali dugoročno, ako se eskalacija ne pogorša i ukrajinski sukob se može obuzdati, ruska konvencionalna vojna slabost poništava mnoge pretpostavke koje geopolitički stratezi – čak i oni unutar američke vlade – o Rusiji smatraju vojnom prijetnjom.
Izvučene lekcije
Za Sjedinjene Države i Zapad, posrnula invazija na Ukrajinu podsjeća na kolaps Sovjetskog Saveza, trenutak koji je otvorio oči kada je postalo jasno da navodno nezaustavljiva vojska pokriva ekonomiju koja se raspada i slabu političku i ljudsku bazu. Čini se da je tri decenije kasnije izvučeno nekoliko lekcija. Moskva nastavlja da ulaže u hardver po cijenu ignorisanja ljudske dimenzije ratovanja (i ljudske dimenzije snage nacionalne države). Ruski lideri su također ignorisali realnost da uspijeh u informacionom dobu - čak i vojni uspijeh - zahtjeva obrazovanje, otvorenu inicijativu, pa čak i slobodu.
„Nijedan diktator ili autoritarac koji želi da zadrži vlast nikada ne želi da usadi previše vještine podređenim vojnim vođama“, napisao je penzionisani general armije za Newsweek. Bilo da se radi o Sadamu Huseinu ili Vladimiru Putinu, kaže oficir, previše vještih vojnih podređenih smatra se povećanjem vjerovatnoće državnog udara.
Američki vojni analitičari i stručnjaci izvukli su nekoliko lekcija dok su gledali kako se ruska invazija na Ukrajinu odvijala prošle sedmice. U četvrtak oko 4:00 ujutro po lokalnom vremenu, Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu duž četiri glavne osovine, napavši glavni grad Ukrajine Kijev iz Bjelorusije na sjeveru, samo 70 milja dalje, i sa ruskog tla dalje na istok, krećući se prema zapadu prema najvećem gradu u zemlji (oko 2,5 miliona stanovnika).
Druga osovina se spuštala na Harkov, drugi najveći grad u Ukrajini (1,4 miliona stanovnika), manje od 20 milja od ruske granice. Treći napad ušao je u Ukrajinu sa Krima koji je okupirala Rusija i Crnog mora na jugu, istočno od Odese, trećeg po veličini ukrajinskog grada (1 milion stanovnika). Četvrta osovina na istoku gurala se na zapad kroz Lugansk i napala iz Donbasa kojim dominiraju Rusi.
Dva talasa
Istovremeno sa kopnenom invazijom, 160 ruskih projektila napalo je ciljeve iz zraka, kopna i mora. Oko 80 ruskih bombardera i borbenih aviona pratilo je te napade, napadajući u dva primarna talasa. Ukupno u oko 400 napada u prva 24 sata, udarne snage su pogodile, prema izvorima američkih obavještajnih službi i izvještajima na terenu, 15 komandnih kontrolnih čvorova i vojnih štabova, 18 instalacija protivvazdušne odbrane, 11 aerodroma i šest vojnih baza.
To nije bio jak napad. Ali većina zapadnih analitičara pretpostavljala je da Rusija samo treba da otvori put svojim kopnenim snagama da zauzmu glavni grad i sruše vladu. A slijedeći napadi će uslijediti, posebno imajući u vidu da je samo mali dio ruskih vazdušnih i raketnih snaga bio angažovan u napadu prvog dana.
Do kraja dana u četvrtak, ruske kopnene snage su se preselile u Ukrajinu, uz podršku vlastite artiljerije i raketnih udara manjeg dometa. Ruski specijalci i diverzanti, u uniformama i u civilu, pojavili su se u centru Kijeva. Padobranci su prebačeni vazduhom ispred glavnih kopnenih snaga na aerodrom Hostomel na sjeverozapadnom rubu predgrađa Kijeva. Najveći napredak ostvaren je u sjeveroistočnom dijelu Ukrajine, na pravoj liniji od ruskog Belgoroda do Kijeva. Bila je to druga osovina koja je bila usmjerena na glavni grad, a ruske snage su počinjale oko 200 milja dalje.
Ali tada su se počele pokazivati slabosti ruske regrutne vojske, njene vojne opreme i njene preoptimistične strategije. Možda najznačajnija bila je bitka kod Hostomela, aerodroma sjeverno od Kijeva, i ključna za napore Rusije da brzo zbaci demokratsku vladu Ukrajine i postigne "promjenu režima". Ruske zračno-desantne trupe nošene helikopterima sletjele su na aerodrom u četvrtak u ranim jutarnjim satima kako bi stvorile odskočnu dasku u grad. Ali do kraja dana, ukrajinski branioci su ponovo preuzeli kontrolu.
Glavne snage
U međuvremenu, prednja ivica glavnih snaga ruskih trupa zaglavila je 20 milja sjeverno od Kijeva. Krećući se prema jugu duž zapadne obale rijeke Dnjepar, koja se proteže od bjeloruske granice i dijeli ukrajinsku prijestolnicu, tenkovi i oklopna vozila usporili su napredovanje. Ruske logističke zalihe su oslabile. Ukrajinski kopneni branioci, kao i ukrajinski borbeni avioni, napali su snage koje su napredovale i ostvarile neočekivane pobjede. Ruska kopnena vojska se pokazala nedoraslom zadatku, jer su se pojavile brojne priče o zbunjenim i nemotivisanim vojnicima. U međuvremenu, ukrajinska vojska i odbrana ukrajinskog naroda nadmašile su sva očekivanja. Babuške naoružane metlama pobjeđivale su rusku vojsku: to je postalo dominantna priča.
Sa izuzetkom dalekometnih udara, gotovo sve u vezi sa početnim salvama ruske invazije propalo je. Ukrajinska protivvazdušna odbrana nije bila onesposobljena. Ukrajinski aerodromi nisu stavljeni van pogona. Ukrajinski branioci su bili u stanju da se održe i kreću se uglavnom nesputano po zemlji. Ukrajinski rezervisti i civilni branioci brzo su mobilisani. Ruske vazdušno-desantne i specijalne snage ubačene duboko u Ukrajinu bile su izolovane od glavnih ruskih snaga na terenu, odsječene od osnovnih sredstava, posebno opskrbe municijom.
Ono što je važno, Rusija nije bila u stanju da integriše nijedan od savremenih instrumenata ratovanja – elektronsko ratovanje, sajber, svemir – u vojni napad. U Ukrajini je struja i dalje tekla, a telekomunikaciona infrastruktura (uključujući internet) bila je u punom zamahu.
Američki obavještajni izvori istakli su za Newsweek da su ruske kopnene snage, iako su bile iznenađujuće trome i nekoordinirane, također bile ozbiljno ograničene u svom početnom napadu strategijom i ciljevima Kremlja. "Postoji samo toliko civilne infrastrukture koja se može uništiti ako je namjera okupacija zemlje", kaže jedan oficir američkog ratnog zrakoplovstva koji je bio uključen u planiranje rata u Iraku 2003. godine. Takođe, tvrdeći da je Ukrajina sastavni deo Rusije, Moskva nije mogla otvoreno i direktno da napadne ukrajinski narod, kažu vojni posmatrači.
Rusija je takođe možda nastojala da zadrži izvestan privid dobre volje sa međunarodnom zajednicom (pa čak i sa ukrajinskim stanovništvom) u tome što nije namjerno napadala civile ili civilne objekte. Ukrajinska vlada je tvrdila da su prvog dana napada pogođena samo 32 civilna objekta, gotovo svi slučajno.
Civilni objekti
Do kraja vikenda taj broj je i dalje bio nizak, a ukrajinski zdravstveni zvaničnici rekli su da je oko 300 civila poginulo, a još 1.000 je ranjeno. Iako je bilo brojnih incidenata u kojima su pogođeni civilni objekti, čini se da nijedan do sada nije bio namjeran; udio civilnih žrtava i štete jednak je onoj u Sjedinjenim Državama u njihovim zračnim ratovima visokog intenziteta.
Ukupno 150.000 ruskih osvajača može zvučati impresivno, kaže drugi analitičar, ali te snage su gurnule u Ukrajinu sa oko 15 različitih lokacija, dijeleći snagu svakog pojedinačnog napada. Analitičar kaže da takav višestruki pristup pokazuje još jedno precjenjivanje Moskve da bi zemlja mogla biti brzo okupirana.
Drugog i trećeg dana ruske invazije, istočni napadi iz Rusije - gdje su izlazile najjače linije snabdjevanja - nastavili su da napreduju. Oko 12 bataljonskih taktičkih grupa (oko 11.000 vojnika) stiglo je do Okhtyrka, oko 160 milja od Kijeva. Tenkovi su također ušli u grad Harkov nakon opsežnog granatiranja, a zatim su eskalirali napade unutar grada, nadajući se da će zauzeti drugi grad u Ukrajini. Većina ruskih glavnih snaga sjeverno od Kijeva, oko 17 bataljonskih taktičkih grupa i jedinica za podršku (24.000 vojnika) koje su djelovale na zapadnoj obali Dnjepra, ostvarile su ograničen napredak. Naprijed su do subote stigli u sjeverna predgrađa. Do ponedjeljka su se vodile teške borbe u blizini centra glavnog grada.
Do kraja prva 72 sata, većina ruskih napada prešla je na dalekometne artiljerijske i raketne udare, većinom sa ruske i bjeloruske teritorije, gdje su lanseri imuni na odmazdu.
Ukrajinsko Ministarstvo odbrane tvrdi da je za tri dana borbi uništeno, onesposobljeno ili napušteno oko 700 ruskih vozila, uključujući 150 tenkova. Oko 40 ruskih aviona i helikoptera je oboreno (a neki su se srušili). U jednom incidentu, ukrajinski borbeni avion Su-27 "Flanker" oborio je ruski transportni avion koji je prevozio okupacione trupe u zemlju.
Marionetska vlada
Do kraja trećeg dana, Rusija je tvrdila da se broj ukrajinskih "nišana" na napadnute ciljeve udvostručio na 820, uključujući 14 aerodroma i 48 instalacija protivvazdušne odbrane. Rusija je takođe tvrdila da je 87 ukrajinskih tenkova "i drugih ciljeva" uništeno na bojnom polju.
U poruci u subotu, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij rekao je da je ruska invazija na Kijev odbijena i da je osujećen plan Moskve da brzo zauzme glavni grad i uspostavi marionetsku vladu. "Prave borbe za Kijev su u toku", rekao je Zelenski. "Pobijedit ćemo."
Dok brojevi opreme mogu biti zapanjujući, žrtve među ruskim i ukrajinskim vojnim jedinicama su više otrežnjujuće i otkrivajuće. Prema izvorima američkih obavještajnih službi, oko 1.000 ruskih vojnika je ubijeno ili teško ranjeno svakog dana u borbi. Procjenjuje se da su poginuli ukrajinski vojnici isti (ukupno oko 3.000), što pokazuje intenzitet kopnenih borbi. Ukrajinsko ministarstvo vanjskih poslova saopštilo je u nedelju da je ukupno 4.300 ruskih vojnika ubijeno, a da je više od 200 zarobljeno. Američka obavještajna služba počinje da primjećuje dezerterstvo ruskih vojnika i sve više izvještaja o vojnicima koji odbijaju da se bore.
„Za tri dana Rusija nije mogla da postigne ono što smo mi uradili za tri sata u Iraku 2003. godine“, pomalo hiperbolično kaže stariji penzionisani oficir vazduhoplovnih snaga. Za tri dana, kaže oficir, broj nišanskih tačaka koje je Rusija napala je samo jedna četvrtina onoga što su SAD pogodile u početnim vazdušnim napadima u Iraku (više od 3.200 nišana). Preliminarne analize američkih obavještajnih službi pokazuju da je Rusija isporučila 11.000 bombi i projektila kako bi precizno pogodila oko 820 odvojenih "nišanskih tačaka", ili oko sedam posto uspješnosti (američki ekvivalent u Iraku 2003. bio je mnogo preko 80 posto).
"Sinergija koordinisanih napada i efekata", kaže viši oficir, "nisu postignuti." Kao primjer, kaže oficir, smisao napada na protivvazdušnu odbranu je pogoditi centralne čvorove i veze između lansera i sistema ranog upozorenja, tako da se cijeli sistem uruši. "Čini se da se Rusi fokusiraju na napade po komadima jer se koreografija koordiniranog napada čini previše složenom da bi ih mogli izvesti."
Drugi penzionisani oficir u šali je odbacio ruske napore kao "šok i užasne", odbacujući "šok i strahopoštovanje" Iraka, napada uglavnom na Bagdad koji je doveo irački režim i komandnu strukturu u nered od kojeg se nikada nisu oporavili.
Nuklearna pripravnost
U nedjelju je ruski predsjednik Putin naredio ruskim nuklearnim snagama "poseban režim borbenog dežurstva", status koji zapadni posmatrači smatraju da znači više stanje nuklearne pripravnosti. Putin je rekao da je promjena u pripravnosti nuklearnih snaga odgovor na "agresivne izjave" i sankcije NATO-a. Tačnije tumačenje je da je s vojnim neuspjehom Moskve nuklearna prijetnja bila neophodna da bi se spriječila svaka moguća intervencija NATO-a.
Putinov oprez u pogledu potencijalnog neuspjeha može se vidjeti i u iznenadnom sastanku ukrajinskih i ruskih zvaničnika na granici s Bjelorusijom i njihovom dogovoru da se ponovo sastanu narednih dana. Vojni posmatrači kažu da je najbolje što bi Putin mogao da spasi da se drži tri klina ukrajinske teritorije, navodeći Kijev, Harkov i sjever Krima. Ovi 'klinovi' bi mogli poslužiti kao moneta za pregovaranje u zamjenu za "sigurnosne garancije" u vezi sa Ukrajinom, kao što je obećanje da se neće pridružiti zapadnom savezu ili zvanično postati "neutralna" zemlja, izbjegavajući vojne veze s NATO-om.
Izvori iz Bijele kuće kažu da će se obraćanje predsjednika Joea Bidena o stanju Unije fokusirati na Ukrajinu: ničim izazvanu invaziju Rusije i Putinovo kršenje međunarodnog prava, hrabru odbranu koju postavlja ukrajinski narod i dobre vijesti o solidarnosti saveza i oštrim sankcijama. Iza svega ovoga krije se ruska nuklearna prijetnja – prijetnja koju niko u Washingtonu nije ni zamislio, a ona je, prema riječima stručnjaka za odbranu, sada prestrašila administraciju.
Strah od eskalacije mogao bi kratkoročno usmjeriti Washington i NATO na donošenje odluka o kriznim situacijama i izazvati ponovno otvaranje hladnoratovske knjige kako bi reagirali.
Vojne slabosti
Dugoročno gledano, prepoznavanje ruske vojne slabosti predstavlja fundamentalni izazov za strategiju SAD, piše Newsweek, prioritete potrošnje, pa čak i njenu čvrstu kontrolu nad svijetom. To dovodi u pitanje opsesiju Washingtona navodnim "vršnjačkim" protivnikom i naglasak SAD na većoj vojsci i sve većim izdacima za odbranu kako bi se suočili s Rusijom. Promjena narativa o ruskoj vojsci također je suštinski izazov za NATO i njegove evropske članice. Iako može postojati povećana svijest, pa čak i strah od spremnosti Moskve da pribjegne ekstremnom, pa čak i nepromišljenom ponašanju, realnost je da nema potrebe za povećanjem izdataka za odbranu ili obnavljanjem evropskih kopnenih snaga.
Iako će mnogi tvrditi da novi fokus treba da bude stari fokus – obuzdavanje, ekonomski rat za slabljenje države i pregovori o nuklearnom razoružanju – nova stvarnost sa stajališta Moskve će se vjerovatno učvrstiti oko njihovog uvjerenja da njihova jedina prava snaga leži u Ruske nuklearne snage: da su važnije nego ikad za očuvanje države, ili barem trenutnog političkog sistema koji vlada državom.
Za Washington bi ovaj prikaz ruske vojne slabosti trebao biti utješan u smislu istinske vojne prijetnje Moskve Evropi. Međutim, istovremeno otkriva potrebu za drugačijom strategijom nacionalne sigurnosti, onom koja ne zamišlja Rusiju kao vojno ravnopravnu, i onu koja ne gura leđa Vladimira Putina uza zid, piše Newsweek.
