Otkako su jutros objavljene vijesti o pucnjavi na Shinza Abea, stižu poruke od prijatelja i kontakata, a svi postavljaju isto pitanje: kako se ovo moglo dogoditi u Japanu?
I sam sam se osjećao otprilike isto. Živeći ovdje naviknete se ne razmišljati o nasilnom zločinu. Identitet žrtve samo čini vijest šokantnijom, piše Rupert Wingfield-Hayes za BBC.
Shinzo Abe možda više nije japanski premijer, ali je još uvijek velika figura u japanskom javnom životu i vjerovatno najprepoznatljiviji japanski političar u posljednja tri desetljeća.
Ko bi želio ubiti Abea? I zašto?
Pokušavam smisliti ekvivalent - još jedan čin političkog nasilja koji bi bio podjednako šokantan za lokalno stanovništvo. Ono što mi pada na pamet je pucanje na švedskog premijera Olofa Palmea 1986.
Kad kažem da ljudi ovdje ne razmišljaju o nasilnom zločinu, ne pretjerujem.
Da, tu su Yakuze, poznate japanske nasilne organizirane kriminalne grupe. Ali većina ljudi nikad ne dođe u kontakt s njima. Čak se i Yakuze klone oružja jer sezbog kazni za ilegalno posjedovanje to jednostavno ne isplati.
Posjedovanje oružja u Japanu je izuzetno teško. Zahtijeva čist kazneni dosje, obaveznu obuku, psihološku procjenu i opsežne provjere prošlosti uključujući policijsko ispitivanje susjeda.
Shodno tome, kriminal s oružjem ovdje praktički ne postoji. U prosjeku, svake godine u Japanu ima manje od 10 smrtnih slučajeva povezanih s oružjem. U 2017. bilo ih je samo tri.
Stoga nije ni čudo da je velik dio pažnje usmjeren na napadača i oružje koje je koristio.
Ko je on? Odakle mu pištolj? Japanski mediji izvještavaju da je 41-godišnjak bivši pripadnik odbrambenih snaga zemlje, što je ekvivalent vojsci.
Ali pažljiviji pregled pokazuje da je proveo samo tri godine u mornarici. Pištolj koji je koristio je zanimljiviji. Slike na kojima leži na zemlji nakon pucnjave pokazuju nešto poput oružja kućne izrade. Dva komada čelične cijevi zalijepljena crnom trakom, s nekom vrstom ručno izrađenog okidača. Izgleda kao nešto napravljeno od planova preuzetih s interneta.
Je li to, dakle, bio smišljeni politički napad ili čin fanatika, nekoga ko je želio postati slavan pucajući u nekoga poznatog? Zasad ne znamo.
Japan je sigurno imao svoj udio u političkim ubistvima. Najpoznatiji je bio 1960. godine kada je vođu japanske socijalističke stranke, Inejiro Asanuma, ubo nožem u trbuh desničarski fanatik koji je vitlao samurajskim mačem. Iako desničarski ekstremisti još uvijek postoje u Japanu, Abe, desničarski nacionalist, ne bi bio vjerovatna meta.
Posljednjih godina svjedoci smo da je kod nas sve češća druga vrsta kriminala. Tihi, usamljeni muškarac koji je kivan na nekoga ili nešto. Godine 2019. muškarac je zapalio zgradu u kojoj se nalazi popularni studio za animaciju u Kyotu i ubio 36 ljudi.
Muškarac je rekao policiji da je zamjera studiju jer mu je "ukrao rad".
U drugom slučaju 2008. godine, nezadovoljni mladić uletio je kamionom u gomilu kupaca u tokijskoj četvrti Akihabara, zatim izašao i počeo ubadati promatrače. Ubijeno je sedam osoba.
Prije nego što je izveo napad, na internetu je objavio poruku u kojoj je pisalo: "Ubit ću ljude u Akihabari" i "Nemam niti jednog prijatelja, ignoriraju me jer sam ružan. Niži sam od smeća".
Još uvijek nije jasno spada li Abeova pucnjava u prvu ili drugu kategoriju. Ali čini se izvjesnim da će atentat promijeniti Japan.
S obzirom na to koliko je Japan siguran, sigurnost je ovdje vrlo opuštena. Tokom izbornih kampanja, poput ove koja je u toku, političari doslovno stoje na uglovima ulica držeći govore i rukujući se s kupcima i prolaznicima.
To je gotovo sigurno razlog zašto je Abeov napadač uspio prići tako blizu i ispaliti oružje koje je napravio.
To se sigurno mora promijeniti nakon današnjeg dana.
