Dok se panika zbog koronavirusa širi, moramo napraviti ultimativni izbor – ili ćemo usvojiti najbrutalniju logiku opstanka najsposobnijih ili neku vrstu novog komunizma sa globalnom koordinacijom i saradnjom.
Naši mediji unedogled ponavljaju formulu “Bez panike!”. A onda dobijamo izvještaje koji ne mogu, a da ne izazovu paniku. Situacija me podsjeća na onu iz moje mladosti u komunističkoj zemlji: kada su vladini zvaničnici uvjeravali javnost da nema razloga za paniku, a mi svi shvatali to uvjeravanje kao jasan znak da su oni sami u panici.
Situacija je isuviše ozbiljna da bi se gubilo vrijeme na paniku
Panika ima vlastitu logiku. Činjenica da su, u Velikoj Britaniji, zbog panike u vezi sa koronavirusom čak i rolne toalet papira nestale iz prodavnica, podsjeća me na neobični incident sa toalet papirom iz moje mladosti u socijalističkoj Jugoslaviji.
Iznenada su počele kružiti glasine da nema dovoljno toalet papira u prodavnicama.
Vlasti su promptno izdale uvjerenje da ima dovoljno papira za normalnu potrošnju, i, na sveopšte iznenađenje, ovo ne samo da je bilo istina, već su ljudi čak većinom vjerovali da je to istina.
Međutim, prosječni potrošač je rezonovao na sljedeći način: Znam da ima dovoljno toalet papira i da su glasine lažne, ali šta ako neki ljudi shvate ove glasine ozbiljno i u panici, počnu da kupuju prekomjerne rezerve toilet papira, izazivajući na ovaj način stvarnu nestašicu toalet papira? Tako da je bolje da idem i da sam kupim zalihe.
Čak nije neophodno ni vjerovati da drugi shvataju glasine ozbiljno – dovoljno je pretpostaviti da postoje drugi ljudi koji vjeruju da postoje ljudi koji uzimaju glasine zaozbiljno – efekat je isti – stvarna nestašica toalet papira u prodavnicama. Zar se nešto slično upravo ne dešava?
Suprotnost ovoj vrsti pretjerane panike je potpuno odsustvo panike tamo gdje bi bila sasvim opravdana. U proteklih nekoliko godina, nakon epidemija SARS-a i ebole, rečeno nam je više puta da je nova, mnogo jača epidemija samo pitanje vremena, da nije pitanje nije da li će, nego kada će se ona pojaviti. Iako smo bili razumno uvjereni u istinitost ovih mračnih predviđanja, iz nekog razloga nismo ih uzeli ozbiljno i oklijevali smo da djelujemo i angažujemo se na ozbiljnim pripremama – jedino mjesto gdje smo se njima bavili bili su apokaliptični filmovi kao što je Zaraza.
Ovaj kontrast nam govori jeste da panika nije pravi način da se suočavamo sa stvarnom prijetnjom. Kada reagujemo u panici, ne uzimamo prijetnju previše ozbiljno. Upravo suprotno, mi je banalizujemo. Pomislite samo kako je besmislena prekomjerna kupovina toalet papira: kao da će to što imate dovoljno toalet papira uopšte biti važno usred smrtonosne epidemije. Šta bi onda bila primjerena reakcija na epidemiju korona virusa? Šta treba da naučimo i šta treba da radimo da bi joj se ozbiljno suprotstavili?
Šta mislim pod komunizmom?
Kada sam sugerisao da bi epidemija koronavirusa mogla uliti novi život komunizmu, moja tvrdnja je, kao što sam očekivao, bila ismijana. Iako izgleda da je čvrst pristup krizi od strane kineske države upalio – barem je bio mnogo uspješniji od onog što se sada dešava u Italiji, stara autoritarna logika komunizma na vlasti takođe je jasno pokazala i svoja ograničenja.
Jedno od njih je bilo da strah od saopštavanja loših vijesti onima na vlasti (i javnosti) nadmašuje stvarne rezultate – to je navodno bio razlog zašto su oni koji su prvi podijelili informacije o novom virusu navodno uhapšeni, a ima izvještaja da se slične stvari i sada dešavaju.
“Pritisak da se Kina vrati na posao nakon blokade izazvane korona virusom vaskrsava staro iskušenje: friziranje podataka tako da nadređenima pokažu ono što oni žele da vide,” izvještava Bloomberg.
“Ovaj fenomen se dešava u provinciji Zhejiang, industrijskom centru na istočnoj obali, u vidu potrošnje struje. Najmanje tri grada dali su lokalnim fabrikama ciljeve koje treba da dostignu u potrošnji električne energije, jer te podatke koriste da pokažu rast proizvodnje, tvrde ljudi upoznati sa situacijom. To je navelo neka preduzeća da puste u rad mašine iako su njihovi proizvodni pogoni prazni, kažu ovi izvori.
”Takođe, možemo pretpostaviti šta će uslijediti kada oni na vlasti primijete ovu prevaru: lokalni menadžeri će biti optuženi za sabotažu i teško kažnjeni, time stvarajući začarani krug nepovjerenja … Ovdje bi bio potreban kineski Julian Assange da razotkrije javnosti ovu skrivenu stranu načina na koji se Kina bori protiv epidemije.
Ako to nije komunizam koji imam na umu, šta mislim pod komunizmom? Da biste shvatili, dovoljno je da pročitate javno saopštenje Svjetske zdravstvene organizacije – evo jednog nedavnog:
"Direktor SZO dr Tedros Adhanom Ghebreyesus kazao je prošle sedmice da, iako javne zdravstvene vlasti širom svijeta imaju sposobnost da se uspješno bore protiv širenja virusa, ova organizacija je zabrinuta da u nekim državama nivo političke opredijeljenosti ne odgovara nivou prijetnje. “Ovo nije vježba. Ovo nije vrijeme da se odustane. Ovo nije vrijeme za izgovore. Ovo nije vrijeme da izvlačenje svih prepreka. Zemlje su decenijama planirale za scenarije poput ovog. Sada je vrijeme da djelujemo prema tim planovima”, kaže Tedros.
“Ova epidemija se može zaustaviti, ali samo kolektivnim, koordinisanim i sveobuhvatnim pristupom koji stavlja u pogon sve mehanizme vlasti.”
Mogli bismo dodati da ovakav sveobuhvatan pristup treba da obuhvati više od mehanizama pojedinačnih vlada: treba da uključi lokalnu mobilizaciju ljudi izvan kontrole države kao i snažnu i efikasnu međunarodnu koordinaciju i saradnju.
Ako će hiljade biti hospitalizovane zbog respiratornih problema, biće potreban daleko veći broj respiratora, a da biste ih nabavili, država treba direktno da interveniše na isti način kao što interveniše u uslovima rata kada je potrebno hiljade pušaka, i treba da se osloni na saradnju sa drugim državama. Kao u vojnom poduhvatu, treba dijeliti informacije i u potpunosti koordinisati planove – To je sve što ja podrazumijevam pod komunizmom koji je danas potreban, ili, kako je Will Hutton rekao: “Sada, jedan vid neregulisane, slobodnotržišne globalizacije sa svojom podložnosti krizama i pandemijama zasigurno umire. Ali rađa se drugi oblik koji prepoznaje međuzavisnost i primarnost kolektivne akcije zasnovane na činjenicama.”
Ono što još dominira je stav “svaka država za sebe”: “Postoji zabrana na nivou država za izvoz ključnih proizvoda kao što je medicinska roba, sa zemljama koje zaostaju kada je u pitanju njihova vlastita analiza krize usred lokalnih nestašica I stihijskih, primitivnih pristupa zarazi,” napisao je Will Hutton za Guardian.
Epidemija korona virusa ne signalizuje samo ograničenje tržišne globalizacije , ona signalizuje još fatalnije limite nacionalističkog populizma koji insistira na potpunoj državnoj autonomiji: gotovo je sa ‘Amerika (ili koja god država) na prvom mjestu!’ jer Amerika se može spasiti jedino globalnom koordinacijom i saradnjom.
Klimatska kriza ubija mnogo više ljudi, ali nema panike u vezi s tim
Ja nisam utopista ovdje, ne apelujem na idealizovanu saradnju među ljudima – upravo suprotno, sadašnja kriza pokazuje jasno da su globalna solidarnost i saradnja u interesu preživljavanja svih i svakog od nas, da je to jedina racionalna egoistična stvar koju treba uraditi. A nije u pitanju samo koronavirus: Kina je pretrpjela gigantsku svinjsku gripu prije nekoliko mjeseci, a sada joj prijeti moguća invazija skakavaca. Plus, Owen Jones navodi da klimatska kriza ubija mnogo više ljudi širom svijeta od koronavirusa, ali nema panike u vezi s tim.
Sa pozicije ciničnog vitaliste, neko bi došao u iskušenje da vidi koronavirus kao korisnu infekciju koja omogućava čovječanstvu da se riješi starih, slabih i bolesnih, kao da čupate napola truli korov, i tako doprinosite globalnom zdravlju.
Široki komunistički pristup koji ja zagovaram je jedini način da zaista ostavimo u prošlosti ovako primitivna vitalistička stajališta. Znakovi odbacivanja bezuslovne solidarnosti već se mogu razaznati u tekućim debatama, kao u sljedećoj rečenici o ulozi “trojice mudraca” ako epidemija postane veća katastrofa u Velikoj Britaniji:
“Pacijenti u javnim zdravstvenim ustanovama može biti uskraćena zdravstvena njega za spašavanje života tokom teške epidemije koronavirusa u Britaniji ako jedinice intenzivne njege ne budu mogle da se nose sa situacijom, upozorio je viši ljekar. Prema takozvanom protokolu “trojica mudraca”, tri starija konsultanta u svakoj bolnici će biti prisiljena da donose odluke o raspodjeli njege kao što su ventilator i kreveti, u slučaju da su bolnice zagušene pacijentima.”
Kojim kriterijima će se “tri mudraca” voditi? Žrtvovati najslabije i najstarije? I hoće li ta situacija otvoriti proctor ogromnoj korupciji? Zar takve procedure ne pokazuju da se spremamo da usvojimo najbrutalniju logiku opstanka najsposobnijih? Ponavljam, ultimativni izbor je: ovo ili neka vrsta novog komunizma.
