Iako na prvu uopće ne izgleda privlačno, haggis je škotsko nacionalno jelo koje vole ljubitelji iznutrica. Izgleda kao ogromna kobasica, ali umjesto mesa koriste se ovčja jetra, srce i pluća. Najčešće se poslužuje uz pire od krompira i repe ili krompir i kelj. Mljeveno meso se pomiješa s lukom, lojem, zobenim pahuljicama i začinima te puni u ovčji želudac i kuha u temeljcu.
1984. godine mesar John Macsween lansirao je i prvi veganski haggis povodom otvaranja Škotske knjižnice poezije. Haggis bez mesa se obično pravi od gljiva, orašastih plodova i ječma kako bi se dobila tekstura slična originalu. Varijacije na temu škotskog specijaliteta mogu se naći i u drugim europskim zemljama, a primjerice norveška verzija je vegetarijanska i pravi se od graha i leće.
Haggis se jede za Burns Night, svečanost kojom Škoti odaju počast jednom od svojih najvećih pjesnika, Robertu Burnsu, nazdravljajući viskijem. Tradicionalno, večera počinje svečanim donošenjem haggisa na pladnju uz zvuk gajdi. Prije nego što se svečano prepolovi, čitaju se stihovi Roberta Burnsa "Address to a Haggis".
Haggis se proizvodi i industrijski te u vakumiranom obliku prodaje u trgovinama, a najveći uvoznici izvan Ujedinjenog Kraljevstva su Irska, Francuska, Španija i Hong Kong. Zanimljivo je da se više prodaje u Engleskoj nego u Škotskoj, a posebno je popularan u Londonu.
Uvoz haggisa u SAD je pak zabranjen još od 1971. jer sadrži ovčja pluća. Možda je to i jedan od razloga zašto trećina američkih turista u Škotskoj misli da je haggis zapravo - vrsta životinje.
Oni pak koji ne žele probati iznutrice u originalnom obliku, mogu kupiti čips, pa čak i sladoled s okusom ovčjih iznutrica. Na stranu da se s hranom ne smije igrati, bacanje haggisa dio je neobičnog sporta: haggis hurlinga, a rekord drži Lorne Coltart, koji je svoj bacio impresivnih 66 metara u dalj.
"Kobasica rekorderka" je pak napravljena 2014. godine i težila je 1010 kg, poput omanjeg automobila. Dugačak 2,8 m, širok 0,93 m i visok 0,65 m, taj je haggis bio pravi zalogaj.
