Kako je Wirecard lažirao bilanse dok su se u Njemačkoj svi pravili da je sve uredu? Da li se odbjegli direktor krije u Rusiji?
Zašto je ovaj finansijski skandal prvog reda opasan i po kancelarku Angelu Merkel? Šta je znao njemački ministar finansija? Sadašnji koji je socijaldemokrata, ali i prošli koji je demokršćanin? Da li je nešto znala i kancelarka i šta je o tome rekla u Kini? Koju ulogu igraju Indonezija i Dubai? Sad se čuje da u svemu prste imaju i Belorusija i Rusija.
I gde je zlikovac? Je li to doista Jan Marsalek, bivši direktor finansija koncerna Wirecarda? A šta je sa predsjednikom uprave kompanije Marusom Braunom kojeg čas hapse, a čas puštaju uz kauciju, pita se Deutsche Welle?
I najvažnije: kako je uopće bilo moguće da jedna njemačka firma, koja je krenula da trguje digitalnim sistemom plaćanja, postane berzanski koncern vredniji od Deutsche banke, a onda se odjednom nađe pred bankrotom jer u kasi zapravo nikad nije bilo 1,9 milijardi eura – i to niko nije primijetio, piše DW.
Ni ured za reviziju EY (bivši Ernst & Young), niti državni zavod za nadzor vrijednosnih papira BaFin, ni Njemačka savezna banka... Pa nijedno ministarstvo, uključujući i ured kancelarke. Koliko onda uopće vrijede svi sistemi zaštite koji bi njemački svijet novca trebalo da učine kredibilnim – i atraktivnim?
Gomila pitanja. I to oko jedne vrlo zapetljane priče.
Novo doba novca, stare metode lopovluka
Tu su najprije neke, manje ili više, pouzdane činjenice: Wirecard je firma sa sedištem u Ašhajmu u Bavarskoj. Za nju je, prema posljednjim zvaničnim podacima, radilo oko 5.800 zaposlenih.
Wirecard je razvijao digitalne oblike plaćanja (predviđen da se jednom integriše sa sopstvenom bankom). Za tu uslugu firma ubire malu proviziju, ali je na kraju ispala velika: 2006. je Widercard dospio na TecDax, a u septembru 2018. je dospio u njemački berzanski indeks DAX, mali krug od 30 najvažnijih njemačkih firmi čijim se dionicama trguje.
I onda, u junu ove godine – Wirecard proglašava da je insolventan!
Poslije toga je firma za samo nekoliko dana izgubila više od dvije trećine berzanske vrijednosti. Šef Markus Braun je najprije uhapšen između ostalog zbog manipulisanja tržišta, da bi bio pušten na slobodu uz kauciju od pet miliona eura, a sad je opet - iza rešetaka.
Chief Operating Officer (CEO) Jan Marsalek, nestao je bez traga. Za njim je izdat nalog za hapšenje.
Oba glavna lika su Austrijanci kojima je tokom godina uspjelo da firmu iz okoline Minhena "prodaju" kao veliku njemačku nadu u prelazu sa staromodnog bankarskog poslovanja u eru digitalnog svijeta novca: dakle bitovi umjesto kasice-prasice.
Prilično je potrajalo dok su mnoge glasine i izvještaji postali dovoljno jasni da se shvati da je Widercard stigao da svoje veličine prodajući maglu. U junu je i ured za reviziju EY odbio da potpiše bilans firme, a uslijedila je vanredna provjera konkurentskog ureda KPMG.
Na kraju je Widercard morao da prizna da ne može da nađe 1,9 milijardi eura – novac koji se teoretski nalazio u knjigama, a vjerovatno uopće ne postoji. Time se jednim potezom pera čitava četvrtina iznosa bilansa Wirecarda pretvorila – u ništa. I niko ranije nije bio sumnjičav?
Da čujemo sad i vas
To je pitanje koje može da ugrozi ugled čitavog njemačkog sistema za nadzor prometa novca i vrijednosnih papira. Sada je odlučeno da se o svemu malo propitaju i političari. Pitanja je – mnogo.
Naprimjer: kad već uredi za reviziju kao što je EY nisu htjeli ništa da vide ni čuju, zašto nije reagovala Savezna banka? Zašto nije reagovao ni zavod za nadzor BaFin koji je dio centralne banke? Jer, sumnje u stvarnu moć Wirecarda su se čule već dugo.
Još jedno zanimljivo pitanje: zašto se kancelarka Merkel u septembru prošle godine u Kini založila za širenje poslovanja Wirecarda na tu zemlju, kada je u njenom Ministarstvu finansija već bila u toku istraga o toj firmi? I slutilo se da će tu biti posla i za policiju.
Drugim riječima: šta je sve znala njemačka vlada i zašto je činila ono što je činila?
Na kašičicu
"Ovo je posljednja prilika da vlada izbjegne formiranje anketnog odbora", kaže političar Zelenih Daniel Bayas. Jer u Bundestagu je mnogo onih koji imaju utisak da vlada istinu dozira "na kašičicu" i to tek kad se nađe pod žestokim pritiskom.
Istražitelji će imati puno posla – i bit će im potrebno dosta prevodilaca. Jer, kako se čini, u svakom slučaju će morati da zavire i u Rusiju. Tamo naime vodi i trag nestalog direktora Wirecarda Jana Marsaleka.
Proteklih dana su novinari Spiegela, dnevnika Handelsblat i platforme Belingket postepeno otkrivali detalje o tome kuda je bježao bivši direktor. Prvo se čulo kako je Marsalek utekao u Indoneziju, ali očito su se pojavili dokazi o njegovom putu preko Klagenfurta i Talina u Minsk. Kao i da nije tamo ostao, već produžio u Rusiju.
Handelsblat tvrdi da se Marsalek trenutno nalazi na jednom imanju u okolini Moskve – pod nadzorom ruske vojne tajne službe GRU. U Kremlju o svemu tome nemaju pojma, barem tako tvrdi portparol Dimitrij Peskov.
Znamo li šta ne znamo
Marsalek bi mogao biti glavna figura u ovom skandalu – ili je i on tek figura kojom upravljaju drugi? On je formalno bio odgovoran za međunarodno poslovanje Wirecarda što obuhvata i akvizicije u zemljama Azije. A bio je odgovoran i za to da poslovne knjige izgledaju što bolje, iako je posao u samoj Njemačkoj bio mršav.
Tu nije samo riječ o kulama u oblacima, nego i o mogućnosti da je riječ o sistemu za pranje novca. Po čijem nalogu? Više medija je javilo da se Austrijanac Marsalek hvalio vezama sa tajnim službama, ne samo u Beču, nego i u Palmiri u Siriji – ili u Moskvi.
Kada se sve to zna, jasno je da bi istraga ili formiranje parlamentarnog anketnog odbora bilo više šansa nego opasnost, ne samo za njemačku vladu, već i za čitav sistem finansija u Njemačkoj.
