Imalo Sarajevo Marka Markovića, bio urednik kultnog časopisa „Život“ i direktor „Svjetlosti“. Napisao knjigu pripovijedaka „Kriva Drina“ koju je izdala Grupa sarajevskih književnika tamo negdje 1935. godine. Puno godina kasnije Ivo Andić pokloni „Na Drini ćuprija“ Marku i napiše mu nenadmašnu posvetu: 1. Sve su Drine ovog svijeta krive. 2. Nikada se one neće moći sve i potpuno ispraviti. 3. Nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo.
Kakve veze s tim ima Senad Hadžifejzović?
Ima, ima. Novinar bez ostatka, do kosti i baš zato nije po mjeri, ukusu i mirisu, kako to s pravom zaključuje Senad Avdić, rahitično-sklerotičnoj SDA. Šef te stranke Bakir Izetbegović okrenuo je pušku prema Hadžifejzoviću, pa su odmah, on migom, oni skokom, svoje noževe, puške i topove na Senada uperili i mali i veliki bakirovci. Samo što je prošle subote Hadžifejzović preko FACE TV imenom i prezimenom , direktno, žestoko i s dokazima saopštio gdje Bakir griješi i kakve sve rupe kopa ovoj zemlji i Bošnjacima, krenula je hajka na njega. Udaraju ga klamfama, bodu, kopaju po ratnim tragedijama i ranama, nema šta ne rade, puštaju mu krv. Prijetnje koje mu u režiji i organizaciji Bakira i njegove SDA stižu, najmanje su zlo i preko njih bi se možda moglo i preći. Uostalom, na prijetnje je navikao, prijetili su mu svakojako i drugi. Međutim, hinjski SDA sve to radi na svoj način i svojim stilom – na zadnje noge dižu svoje plaćenike koji će za šaku maraka učiniti sve što im se naredi „u ime svog naroda“.
A taj isti narod u kojeg se kao zaklinju samo im je živi štit u odbrani vlastitih pozicija, privilegija, moći i naravno novca. Zato je Senad, koji ih ne mazi i ne tetoši, izdajnik bošnjačkog naroda, skrenuo je s Bakirovog puta i zato mora biti kažnjen. S obzirom da Bakir i SDA raspolažu svim i svačim, uključujući policijski, obavještajni, pravosudni, poštanski i sve ostale aparate, čeka ga kazna. Čini se i da je Hadžifejzović dobro došao kako bi se svaki onaj koji javno iskaže bar sumnju u političke, državničke i druge sposobnosti Izetbegovića sasjekao. Iza toga stoji SDA-ova vlast i režim. To što i nemali dio onih koji sjede za Bakirovim okrugilm stolom u sebi misli isto što i Senad ništa ne znači – neće glasno progovoriti zato što što bi ih Bakir otjerao s položaja i probušio bi im kese pune para.
Dok Hadžifejzovića razapinju, zaglušujuća je tišina onih koji se predstavljaju prvoborcima i herojima borbe za demoratiju i slobodu. Ni muka od njih, ni muka od raznoraznih novinarskih udruga, udruženja i kako se već nazivaju. Ne mora niko stati ispred Senada, ali makar da kolege, starije ( nisu valjda svi poumirali) i mlađe ( od koga misle učiti novinarski zanat) , stanu pored Senada. Javno je to uradio, koliko se zna, samo Bakir Hadžiomerović. Hoće li se oni drugi bar nekada zacrveniti zbog sadašnje šutnje? Teško. Opasno, šta li je? Kako god, nastavit će da pričaju o novinarskim slobodama, slobodama medija i pravu na iznošenje mišljenja. Samo, ko će im tada vjerovati. U ovom slučaju ne radi se o podržavanju Hadžifejzovićevih političkih, ideoloških i drugih uvjerenja nego o odbrani države, ma koliko to na prvi pogled golemo izgledalo. Šute i političke stranke, obraz je osvjetlao jedino SDP Nermina Nikšića.
Ima jedna višegradska stara priča iz autrougarskog doba, ostala da traje. Bio tamo drvosječa, dobar radnik, dobar čovjek. Radio za Austrijanca koji je iz Bosne izvlačio šumu pa mu došao jedan dan i zatražio da ga isplati jer odlazi. Je li ti mala nadnica, pita ga gazda. Nije. Jesi li našao novi posao? Nisam. Pa zašto ideš, gubiš, šta će ti žena i djeca, ostaće gladni i bosi? Neka ostanu, mene zovu gore i vode, moram svojim putem.
Senad Hadžifejzović ne odustaje od svog puta pa šta god bilo i bude. I ne prihvata da je bosanskohercegovački narod mali niti da se može normalno živjeti u – suživotu. To sve može samo za one koji su pristali na tri režima u jednoj državi – Dodikov, Izetbegovićev i Čovićev.
Na kraju, nešto malo ličnog potpisnika ovih redova. Dozvoljavam mogućnost da u ovom tekstu ima ponešto patetike, možda i pokoja fraza, a istina je da iza toga stoje zgusnuti bijes i razočaranje onoga ko 45 i još koju godnu više , zapravo nešto malo duže od Senada Hadžifejzovića, živi na novinarskom hljebu koji je uvijek bio bez maslaca. Preživio je i crne i bijele i žute i zelene i plave i crvene i narandžaste… Zato i potpisuje da su za zdravlje ove države i njenih građana Senad Hadžifejzović, Fahrudin Radončić, Bakir Hadžiomerović, Senad Avdić, Nedžad Latić potrebniji nego svi Bakiri, Miloradi i Dragani zajedno sa svim njihovim ženama i svitama.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.